Ljubav i memorija

Mi, dok se sjećamo naše braće, dok hodimo u sjeni njihove nevinosti, dok želimo biti svjedoci istine za pravdu i svjedoci slobode za milosrđe, ovdje na njihovim grobovima i u memoriji patnje želimo da u nama raste spoznaja kako smo pozvani biti sol zemlje, sol koja čuva od propadanja i zaborava i kako smo pozvani biti svjetlo svakoj duši, svjetlo istine koja razumije. O kako je mučna ta povijest: 550 ubijenih svećenika u jednom malom narodu. Njih 66 u jednoj maloj franjevačkoj provinciji Hercegovine. Njh 13 u jednom maloj dijecezi Hercegovine. Više je to nego u svim većim narodima Europe. Osim njih ubijena je većina hrvatskih katoličkih intelektualaca. Njih na tisuće! Još se narod od toga zla nije oporavio. Vidi se to jako dobro i danas nakon 80 godina. Iako zlo misli da ima posljednji sud, već je veliki, blaženi hrvatski nadbiskup Stepinac “hrabro pred komunističkim sudom u Zagrebu 3. listopada 1946. poručio komunistima: “Vi ste učinili pogrješku fatalnu, što ste pobili svećenike! Narod vam to neće nikada zaboraviti! U nijednoj civiliziranoj državi na svijetu ne bi toliki svećenici bili tako kažnjeni za te krivice koje im imputirate.” (fra Robert Jolić, Krvlju opečaćeni, str. 3) I narod nije zaboravio! Zato smo mi ovdje!

Poput čovjeka naših dana, najponiznijeg američkog glumca, (Keanu Reeves) koji kaže: „Rekli su mi da neću preživjeti bol. Izgubio sam najboljeg prijatelja. Izgubio sam dijete prije nego što je ugledalo svijet. Izgubio sam ženu koju sam volio. I da, plakao sam u tišini. Hodao sam sam. Sumnjao sam u sebe. Ali nikada nisam dopustio da bol odlučuje o mojoj budućnosti.” Prekinuo je lanac tuge. Iako najbogatiji i danas s običnim ljudima dijeli svoje dane u podzemnim željeznicama velikih gradova.

Poput žene iz Bijelog polja koju su silovali i koja je prošla strašne dane u ovom ratu te skupila snage nakon rata napisavši knjigu: “To nisam ja”. Ne želi biti zatvorenik niti svoje prošlosti, a kamoli tuđe.

Dragi prijatelji u svakome od nas postoji potencijal za mijenjenje. Svatko od nas može prekinuti lanac zla, lanac nevolje, lanac laži, lanac mržnje, lanac tuge. Svatko od nas može izabrati put koji kaže: Bol te može oblikovati, ali te ne mora definirati.

Pozvani smo učiniti ovo mistično mjesto koje zovemo Široki Brijeg učionicom mudrosti, mjestom istine koje prekida svaki lanac svake laži, mjestom ljubavi znajući da smo dio velike priče, velike povijesti svjedoka koji su temelj boljega svijeta. Između neba i kamena dok se neke darivalo kruhom, a ostale kamenovalo kamenom, gdje svi bijahu krivi zbog svog imena ili života svoga oca ili djeda, učimo graditi nove staze na kojima nikada nikoga nećemo kamenovati, prezirati, progoniti i napadati samo zato jer mu ime nije isto ili nije prošao naše mučne staze ili ne misli poput naših prečesto uskih misli.

“Srećom, već vidim: zemlja se ustala!

Već čujem tisuće, tisuće tisuća, kako koračaju iznad naših sjena. S njihovim koracima srce mi udara da razlomi Kamen u kome počiva.” (fra Janko Bubalo, Apokaliptilni dani). Naša sjećanja moraju biti čin ljubavi. Ta “ako postoji uopće zamjena za ljubav onda je to memorija.” (J. Brodsky). U svijetu koji je materijom obučen, dok su životi potrošeni u interesima prolaznoga, mi smo pozvani na ljubav potrošiti život: nevidljivo učiti bliskim, svjesni da količina sreće ovisi o količini nesebičnosti, svjesni da uvijek ima ljudi koji svjedoče, a ne viču, koji žive, a tiho mijenjaju svijet. Ne vide se, a vidljive su im stope. Ta ni svjetlost se ne čuje. A svijetli. Ni istina se ne vidi, a postoji. Ni ljubav nije opipljiva, a vidljiva je. Ima ljudi, ima anđela. Ima nade. Ima vječnoga u nama. Ima dosta životne soli koja čuva od propadanja i ima dosta svjetla koje svjetli u mraku ideologija. I zbog toga će ovo sveto mjesto najvećeg Brijega u Hercegovini uvijek biti sveto. Dok hodamo po njemu budimo nježni iz ljubavi prema patnicima vaših i naših obitelji.