Marijan Ožanić

KAKO SE DANAS BRANI KOMUNIZAM

Kada se želi opravdati jedan sustav koji je donio veliku nesreću u cijelom svijetu, koriste se argumenti koji nekome mogu djelovati čak i uvjerljivo, pogotovo ako to sluša kroz medije, ako nema dovoljno znanja i ako ima kratko pamćenje. A uz to se izmišljaju nevjerojatna obrazloženja kojima se želi opravdati komunizam i promijeniti slika tog brutalnog komunističkog razdoblja Godine brzo prolaze. Mnogo toga se zaboravlja, slike povijesti i samih događaja sve više blijede, svjedoci događaja polako odlaze u drugi plan, a u prvi plan dolaze oni koji te događaje interpretiraju, objektivno ili neobjektivno, dobronamjerno ili zlonamjerno. U društvu je sve brojnija mlada generacija koja uopće ne pamti godine komunizma. Ta generacija  već završava škole, fakultete, zapošljava se, osniva svoje obitelji, rješava svoje osnovne egzistencijalne probleme i potpuno je okrenuta budućnosti. A prošlost ih sve manje interesira. Malo, po malo servira im se slika komunizma koji nije više tako grozan, nije to više zločinački sustav, to više nije diktatura, a drug Tito nije diktator, već svjetski državnik kojem je „cijeli svijet“ došao na pogreb. Ističe se da je komunizam u Jugoslaviji bio drugačiji nego komunizam u zemljama Istočnog bloka, demokratskiji i slobodniji.

Osnivaju se stranke koje propagiraju komunizam i takve stranke ulaze u Hrvatski sabor, a na Filozofskom fakultetu se na godišnjice Boljševičke revolucije maše komunističkim zastavama i zastavama SSSR-a. Zato je Tito jedini komunistički diktator koji je u jednom  glavnom gradu države Europske unije do nedavno imao svoj trg, iako cijela Europska unija snažno osuđuje komunizam i komunističke zločine.

Europa osuđuje komunizam Vijeće Europe, 25.1.2006.

Vijeće Europe je  25. siječnja 2006. godine donijelo rezoluciju  1481 (2006) o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima (eng. „Resolution 1481 (2006) Need for international condemnation of crimes of totalitarian communist regimes“). Ta rezolucija koju je donijela Parlamentarna skupština Vijeća Europe u Strasbourgu snažno osuđuje zločine komunizma. Međutim, u Parlamentarnoj skupštini Vijeća Europe 25. siječnja 2006. preporuka vladama o načinu na koji će osuditi zločine totalitarnih komunističkih režima nije dobila potrebnu većinu (jedan od službenih predstavnika Hrvatske bio je predložio amandman da se u preporuci jasno razluči komunizam od fašizma). Rezolucija je u našim novinama završilo kao mala crtica koju mnogi nisu ni zamijetili.

Hrvatski sabor, 30.6.2006.

Još gore je prošla „Deklaracije o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarističkoga komunističkog poretka u Hrvatskoj od 1945. do 1990.“ koju je usvojio Hrvatski sabor u petak 30. lipnja 2006. godine (u vrijeme Ive Sanadera) na prijedlog zastupnika HSP-a. Hrvatska je bila zadnja europska zemlja koja je donijela takvu Deklaraciju. Valja reći kako je u Hrvatskomu saboru, 2006., protiv donošenja Deklaracije o osudi komunističkoga totalitarizma glasovalo 12 zastupnika, a trojica su se suzdržala od glasovanja.

Osim toga, da cijeli slučaj nije komentirao Glas Koncila u svom broju od 9. srpnja 2006. godine nitko ne bi znao da je ta Deklaracija uopće donesena u Saboru. Ta deklaracija gotovo nije spomenuta u medijima što se može vidjeti i danas, jer tekstove o njoj ne možete naći na internetu. Glas Koncila je tada napisao: „Učinio je to Hrvatski sabor u petak kasno navečer - u ozračju Svjetskoga nogometnog prvenstva, godišnjih odmora i početka prvoga srpanjskog ljetnog vikenda - uskrativši zastupnicima čak i mogućnost ikakve rasprave o toj temi. Nitko osim sabornika nije bio upućen da će ta deklaracija uopće doći na dnevni red te javnost nije mogla ni slutiti, a kamoli biti informirana da bi takva deklaracija došla na dnevni red i da bi mogla biti prihvaćena. Deklaracija o osudi komunističkih zločina kao da je donesena tek toliko da se može reći - ako bude netko iz demokratskog svijeta slučajno postavio kakvo pitanje s tim u vezi - da je Hrvatska službeno osudila komunističke zločine, a da se pritom ni na koji način ne problematizira one koji su se kroz komunističku školu i karijeru pripremili za preuzimanje u svoje ruke gotovo svih  segmenata hrvatskoga društva u samostalnoj hrvatskoj državi“.

Europski parlament, 2.4.2009.

Nekoliko godina nakon toga 2. travnja 2009. godine donesena je i „Rezolucija Europskoga parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu“. U toj rezoluciji, pored ostalog piše:… budući da je dominantno povijesno iskustvo u Zapadnoj Europi nacizam, dok su srednja i istočna Europa doživjele i komunizam i nacizam, pa je razumijevanje unaprijeđeno u odnosu na dvostruko nasljeđe diktature kod tih zemalja,….budući da će u 2009. godini ujedinjena Europa slaviti 20. obljetnicu raspada komunističkih diktatura u srednjoj i istočnoj Europi i pada Berlinskog zida, koja bi trebala pružiti i mogućnost da se poveća svijest o prošlosti i da se prizna uloga demokratskih građanskih inicijativa, te biti poticaj da se ojača osjećaj zajedništva i kohezije,……

* Žali što je 20 godina nakon raspada komunističkih diktatura u srednjoj i istočnoj Europi, pristup dokumentima koji su od osobne važnosti ili potrebni za znanstvena istraživanja još uvijek bezrazložno ograničen u nekim državama članicama; poziva za pravi napor u svim zemljama članicama prema otvaranju arhiva, uključujući i one iz bivše službe unutarnje sigurnosti, tajne policije i obavještajne agencije, iako korake treba poduzeti kako bi se osiguralo da se taj proces ne bi zloporabilo za političke svrhe;

* Poziva na proglašenje 23. kolovoza kao Europskog Dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima, da se komemorira s dostojanstvom i nepristranošću;

* Uvjeren je da je krajnji cilj otkrivanja i ocjenjivanja zločina počinjenih od strane komunističkih totalitarnih režima pomirenje, koje se može postići prihvaćanjem odgovornosti, traženjem oprosta i jačanjem moralne obnove;

* Upućuje predsjedniku da proslijedi ovu rezoluciju Vijeću, Komisiji, parlamentima država članica, vladama i parlamenatima država kandidatkinja, vladama i parlamentima u zemljama povezanim s Europskom unijom, te vladama i parlamentima članovima Vijeća Europe.

(Izvor: Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske - REZOLUCIJA EUROPSKOG PARLAMENTA O EUROPSKOJ SAVJESTI I TOTALITARIZMU (gov.hr)

Da je još uvijek živa potreba za obranom komunizma, kazuju rezultati glasovanja prilikom usvajanja dokumenata o osudi zločina komunizma. U EU parlamentu „Deklaracija o europskoj savjesti i totalitarizmu“ nije donesena jednoglasno, izglasana je s 533 glasa za, 44 protiv i uz 33 suzdržana glasa.

A u Hrvatskoj ta je rezolucija prošla gotovo nezapaženo!

Europski parlament, 19.9.2019.

Nakon toga je Europski parlament 19. rujna 2019. godine usvojio rezoluciju pod nazivom “Važnost europskog sjećanja za budućnost Europe (2019/2819(RSP))“, kojom je osudio i izjednačio nacističke i komunističke zločine kao i zločine svih ostalih režima. U njoj se između ostaloga podsjeća kako su “nacistički i komunistički režimi provodili masovna ubojstva, genocid, deportacije i doveli do nezapamćenih gubitaka života i slobode u 20. stoljeću u dotad neviđenim razmjerima u ljudskoj povijesti”, a također i poziva “sve države članice EU-a da provedu jasno i principijelno preispitivanje zločina i djela agresije koje su počinili totalitarni komunistički režimi i nacistički režim”.

Zakon o blagdanima u RH, 1.1.2020.

Od lipnja 2011. godine Dopunama Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj, 23. kolovoza obilježava kao spomendan - Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima. Stupanjem na snagu novog Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u RH 1. siječnja 2020. godine, ovaj spomendan obilježava se pod nazivom „Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima - nacizma, fašizma i komunizma“. 

Znanstveni skup, 22.6.2022.

Na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu 22. lipnja 2022. godine održao se drugi po redu međunarodni znanstveni skup na temu komunističkih zločina. „Važnost europskoga sjećanja za europsku budućnost: Komunistički zločini“. Kao što je i uobičajeno, taj je skup u gotovo svim medijima prešućen.

„Cilj skupa je pokušati evidentirati masovne grobnice Hrvata, ali i svih ostalih naroda žrtava komunističkog režima u Hrvatskoj i u drugim zemljama bivše Jugoslavije i pokušati rekonstruirati zapovjedni lanac koji je doveo do provedbe tih zločina…..Važno je naglasiti da su zapravo de facto svi mediji, osim Vašeg, skup ignorirali. No, to je nešto na što smo mi navikli jer oni ne žele govoriti o ovoj temi uopće“, istaknuo je u razgovoru za Narod.hr doc.dr.sc. Vladimir Šumanović, predsjednik organizacijskog odbora Skupa.

Iako cijela Europska unija osuđuje zločine i komunizma i nacizma, zanimljivo je i žalosno slušati bivše Hrvatske komunističke moćnike, partijske sekretare, partijske drugove, a sada sve više i njihovu djecu i simpatizere kada govore o tom prošlom, komunističkom  vremenu. Ponašaju se kao da se to sve dogodilo negdje, „tamo daleko“, vjerojatno na Novom Zelandu, kao da to sve s njima nema nikakve veze.  Svi učinjeni zločini, tragedija koju je proživio cijeli narod, tragedije obitelji, tragedije pojedinaca, sve nepravde koje su učinjene to je „jako daleko od njih“, to moramo zaboraviti i okrenuti se budućnosti. A uz to se izmišljaju nevjerojatna obrazloženja kojima se želi opravdati komunizam i kroz medije promijeniti slika tog brutalnog komunističkog razdoblja.

Zanimljivo je da obrana komunizma uvijek na direktan ili indirektan način dolazi u paketu u kojem se brani komunistička Jugoslavija i jugoslavenski diktator Tito i sve se zapakira u antifašizam i ljevičarstvo. Isti ljudi brane i komunizam i Jugoslaviju i Tita.

Proslava 100 godina boljševizma na Filozofskom fakultetu

Dok poduzetnici stvaraju novo gospodarstvo i mijenjaju Hrvatsku na bolje, još uvijek postoje ostaci komunističke prošlosti koji kao vampiri stalno proviruju iz kanalizacije povijesti u koju je komunizam bačen. U studenom 2017. godine (7. studenog, odnosno 25. listopada po starome julijanskom kalendaru) prošlo je točno 100 godina od tzv. Oktobarske revolucije koja je uspostavila jedan od najmonstruoznijih režima u ljudskoj povijesti, a iza sebe ostavila Gulage, Gole otoke, monstruozne procese i masovna strijeljanja, kultove obožavanja diktatora i ubojica od Staljina, Mao Ce Tunga, Pol Pota, Kim Jong-Una do „druga Tita ljubičice bijele“ i oko 100.0000.0000 mrtvih po cijelom svijetu.

I onda smo 7. studenog 2017. godine, u XXI. stoljeću, gotovo 30 godina nakon propasti komunizma doživjeli da na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu budući „intelektualci“ mašu komunističkim zastavama i dive se Oktobarskoj revoluciji s opravdanjem da je to bio veliki, progresivan događaj u povijesti koji je imao „dobre ciljeve“, ali je nažalost imao i neke greške. Milijuni mrtvih to su za naše „neoboljševike“ neka greška.

Dekanica fakulteta dala je podršku isticanju totalitarnih simbola na fakultetu i osudila pokušaj uklanjanja komunističke zastave, zabodene u ruke pjesnika Silvija Strahimira Kranjčevića, (spomenik ispred Filozofskog fakulteta). Iako u životu nisu vidjeli radnika (ili proletera, po njihovom), osim na televiziji, pripadnici nekakve opskurne „Radničke fronte“ na zgradi Fakulteta izvjesili su veliki plakat „Proleteri svih zemalja ujedinite se“ sa crvenom zvijezdom. Najžalosnije je da je ta „Radnička fronta“ ušla u Hrvatski sabor.

Uz studente Filozofskog fakulteta u Zagrebu godišnjicu Oktobarske revolucije slavili su i u Sjevernoj Koreji. A Bijela kuća je 7. listopada obilježila Dan žrtava komunizma. U to ludilo se fino uklopio šminkerski voditelj na jednoj našoj televiziji koji je svoje emisije u vrijeme godišnjice Oktobarske revolucije vodio okićen majicom s likom Che Guevare.

U komunistički duh koji vlada jednim dijelom Filozofskog fakulteta u Zagrebu uklapa se i sramotno ponašanje studenata 19. listopada 2017. godine na svečanoj proslavi Dana Filozofskog fakulteta. Filozofski fakultet je nastao iz Isusovačke akademije i povijest Filozofskoga fakulteta datira od 23. rujna 1669. godine kada se diplomom ugarsko-hrvatskog kralja Leopolda I. tadašnjoj isusovačkoj Akademiji priznaju status i povlastice sveučilišne ustanove u slobodnom kraljevskom gradu Zagrebu. Povodom svečane obljetnice govor je pred studentima održao i prof.dr. Damir Boras, rektor Sveučilišta u Zagrebu, a studenti su (zapravo jedna agresivna skupina) njegov cijeli govor popratili glasnim zviždanjem. Svako spominjanje isusovaca i crkve koji su davno osnovali Filozofski fakultet ti budući „intelektualci“ popratili su zviždanjem, galamom i negodovanjem.

To je bila scena slična onoj kakvu su 1946. godine u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu priredili „progresivni“ omladinci, skojevci, pitomci Končarevog učeničkog doma. Oni su tada zviždanjem i galamom  prekinuli izvedbu opere Kamenik Jakova Gotovca.

Nisam vjerovao da će se nešto takvo ponoviti 2017. godine.

Teško je razumjeti ovako izraženu patologiju našeg suvremenog društva. To su  vjerojatno djeca komunističkih roditelja koji su im kroz odgoj ucijepili mržnju prema Crkvi i prema samoj Hrvatskoj državi i mladi ljudi koje su „oblikovali“ lijevi mediji i profesori na nekim fakultetima.

Opravdavanje komunizma

Kada se jedan komunistički, zločinački, totalitarni  sustav koji je donio veliku nesreću milijunima stanovnika Europe i cijelog svijeta i unazadio veliki broj naroda, želi opravdati, koriste se profinjene suptilne metode i argumenti koji „običnom puku“ čak mogu djelovati uvjerljivo, pogotovo ako to sluša kroz medije. Ako nema dovoljno znanja i ako brzo zaboravlja. To je posebno opasno, jer se mladim ljudima koji nisu u to vrijeme živjeli prikazuje lažna slika komunističke prošlosti.

Ključni argumenti obrane komunizma su:

* komunizam je bio dobro zamišljen, ali su se u realizaciji te plemenite ideje  potkrale greške,

* komunistička borba je bila antifašistička, pa je zbog toga komunizam pozitivan,

* u komunizmu smo proveli svoj život koji nije bio tako loš.

* komunizam u Jugoslaviji nije bio takav kao u ostalim Istočnim komunističkim  zemljama, bio je demokratičniji, liberalniji  i otvoreniji

* u komunizmu su izgrađene mnoge tvornice, imali smo jaku industriju, svi su bili  zaposleni, a sada su sve te tvornice propale ili su privatizacijom opljačkane

* komunizam je bio dobro zamišljen, ali su se u realizaciji te plemenite ideje potkrale greške

Totalitarnim režimima XX. stoljeća smatraju se fašizam, nacizam i komunizam. Od njih troje, komunizam je najdugotrajniji, u SSSR-u je trajao 74 godine (od 2017.-1991.), a u Jugoslaviji (i Hrvatskoj) 45 godina. Mussolinijev fašizam trajao je 20 godina (1922.–1943.), a Hitlerov nacizam 12 godina (1933.– 1945.) Komunizam je iza sebe ostavio najviše žrtava, neki povjesničari procjenjuju i do 100 milijuna ljudskih života.

Ali kada se ta tri najveća zla XX stoljeća  uspoređuju često se može čuti:

„Fašizam i nacizam su već u svojoj osnovnoj namjeri bili zločinački sustavi, dok je ideja komunizma bila dobra, ali je onda u realizaciji ispalo drugačije. Odnosno da je komunizam po svojim intencijama humanizam, koji je u nekom trenutku, zbog vanjskih okolnosti, otišao ukrivo i krenuo po zlu, dok je nacionalsocijalizam zlo u svojoj intenciji.“ Takvi vole govoriti o dobrome Lenjinu i zločestome Staljinu u smislu da je Staljin iskrivio Lenjinov nauk. Na Facebooku jedne naše stranke koja brani komunizam povjesničar s Filozofskog fakulteta u Zagrebu 26. svibnja 2016. godine je napisao: "Komunizam nije zločin kao ideja, jugoslavenski komunizam nije zločinački poredak.“ Razni salonski ljevičari i stari komunisti tim argumentima žele opravdati svoje pristajanje uz jedan zločinački sustav i sve one godine koje su uložili u služenje tom sustavu. Međutim, to je na razini argumenta kojim bi se branio Hitler uz objašnjenje „Da, da on je bio monstrum, ali da znate kako je on volio cvijeće i obožavao mačke“.

U  sam sustav je ugrađeno nasilje i zločin

 Lenjin već 1914. godine, znači prije Oktobarske revolucije koja se dogodila  1917.  piše: „Treba da služite kao primjer, 1) Objesiti (kažem objesiti tako da ljudi to vide) najmanje 100 kulaka, bogataša, poznatih krvopija; 2) Objaviti njihova imena; 3) Dočepati se svega njihova žita; 4) Identificirati taoce, kao što smo to naznačili u jučerašnjem brzojavu. Učinite to tako da na okolnih stotinu milja ljudi vide, drhte, znaju i da sebi kažu oni ubijaju i nastavit će ubijati kulake žedne krvi. Pošaljite mi brzojav da ste primili i izvršili ove instrukcije. Vaš Lenjin. PS. Nađite najokrutnije ljude". Iz knjige Nicolasa Wertha „Crna knjiga komunizma. zločini, teror, represija.“ Lenjinov je režim, nakon samo pet mjeseci vlasti, u ožujku 1918. pobio već 18.000 osoba.

I to je trajalo desetljećima, dok su se žrtve brojale u milijunima. I stvarno trebaš biti krajnje bešćutan da u tom krvavom sustavu vidiš dobro zamišljenu ideju i namjeru. Zanimljivo je kako se uporno nacizam i fašizam prikazuju kao desničarske ideologije, a komunizam kao ljevičarsku ideologiju. A istina je da su i nacizam i fašizam ljevičarske ideologije. Puni naziv nacizma je „nacional socijalizam“, a Mussolini je bio marksist u svojoj mladosti. Političku karijeru je započeo kao socijalist postavši jedan od istaknutih vođa talijanske ljevice. Već u srpnju 1912. izabran je za direktora Socijalističke stranke, a u prosincu preuzima uredničko mjesto partijskog glasila Avanti! i ubrzo postaje jedan od najutjecajnijih vođa talijanskog socijalizma.

Bez obzira što se komunizam s vremenom malo smekšao, promijenio ime u socijalizam, pronalaziti bilo kakve riječi opravdanja za diktatorski, zločinački sustav koji je unesrećio stotine milijuna ljudi, iza sebe ostavio desetine milijuna mrtvih,  milijune ljudi koji su proveli mnoge godine života u raznim logorima od Sibira do Golog otoka, u najmanju ruku je neukusno. Ali to pokazuje da za veliki broj ljevičara ljudski život i ljudske patnje ne znače mnogo, jer je za njih ideologija iznad svega, iznad čovjeka.

Niti velika intelektualna ljevičarska ikona Jean-Paul Sartre nikada nije, niti nakon svih strahota u SSSR-u, osudio komunizam. Ali, nažalost niti naš veliki književnik Miroslav Krleža nikada nije podigao glas o žrtvama Bleiburga,  Golog otoka i svih zločina komunizma. Za te književne velikane je komunistička ideologija sama po sebe opravdavala sve ljudske žrtve i „greške  koje su nastajale na putu izgradnje novog, besklasnog  društva“. Miroslav Krleža je 1924. godine dobio priliku kao pisac (na temelju odluke CK KPJ po kojoj Krleži treba omogućiti odlazak u Moskvu) posjetiti Rusiju u vrijeme Staljina. Bilo je to vrijeme priprema za stvaranje međunarodne organizacije „proleterskih i revolucionarnih“ pisaca (plenum Međunarodnog biroa sastao se u ožujku 1926.). Krležu je primio Narodni komesar za prosvjetu SSSR-a Anatolij Vasiljevič Lunačarski. Iako je vidio bijedu i jad, o tome u svojoj knjizi „Izlet u Rusiju“ objavljenoj 1925. Krleža nije pisao, radije je to prešutio. U knjizi je polemizirao s „lažnim i tendencioznim vijestima o stanju u Rusiji“ motiviran obranom „logike ruske koncepcije od svih mogućih naših piskarala“. Krleža je doživotno je bio odan boljševizmu, ali ga to nije smetalo da nakon Drugog svjetskog rata dobije na korištenje vilu na Gvozdu sa sluškinjom i šoferom, a stan je opremio namještajem kojeg je dovukao iz Muzeja za umjetnost i obrt.

I kod Sartrea i Krleže provlači se uvjerenje da su za izgradnju novog, boljeg društva žrtve potrebne i opravdane. Naravno oni iz svojih fotelja nisu mislili na svoje žrtve, već na žrtve mnogih milijuna anonimnih ljudi. Za poklonike raznih ideologija, a posebno komunističke, njihove je živote trebalo ugraditi u temelje novog društva i te žrtve su bile opravdane. Nisu Sartre i Krleža bili jedini ugledni (i naivni) zapadni intelektualci zaraženi komunističkom idejom. O tome piše njemački povjesničar Philipp Blom u svojoj briljantnoj knjizi „Rastrgane godine, 1918.-1938.“: „Procesije poznatih pisaca i intelektualaca zapadnih zemalja (koji su posjećivali SSSR) obuhvaćala je velika imena kao što su H.G.Wells, Andre Gide, Theodore Dreiser, Romain Rolland, George Bernard Shaw i Lion Feuchtwanger  koji su na svojim potpuno insceniranim putovanjima vidjeli ono što su im njihovi domaćini htjeli pokazati. „Vratio sam se kao druga osoba iz SSSR-a“, priznao je duboko dirnuti Louis Aragon….Kulturni turizam zapadnih intelektualaca postao je tako važan za Sovjetski savez da je pokrenuo jednu vrstu industrije  koja se možda  najbolje može opisati kao tvornica Potemkinovih sela… Kontroverzni i svadljivi slavni novinar Theodore Dreiser,……, pošao je 1927. na svoje prvo, u potpunosti od države plaćeno, putovanje po Sovjetskom savezu….U Moskvi je odsjeo u hotelu Grand i sa svog prozora promatrao paradu na Crvenom trgu. Njegov dnevnik  svjedoči o njegovom iznenađenju i o tome kako ga se to dojmilo: „Marširaju kako bi svijetu pokazali veličinu vjere u Crvenu Rusiju. A ovdje, gdje su do nedavno vladali siromaštvo, neznanje i slijepa vjera, sada se nalaze više ili manje obrazovani muškarci i žene, mladići i djevojke.“……I George Bernard Shaw je postao istaknuti zagovaratelj sovjetske diktature….On nije vidio nikakav razlog da posebno opravdava sovjetske zločine – on ih je jednostavno proglasio pravednim i nužnim. U Sovjetski savez je putovao 1931…..“ Krleža, bez ikakve sumnje jedan od naših najvećih pisaca, u jedno vrijeme svog života bio je veoma senzibilan za moralna pitanja i patnje malih ljudi i radnika u okrutnom kapitalizmu. U knjizi „Na rubu pameti“, 1938. godine napisao je: „I ja sam progovorio kao moralista i ja mislim da ni jedna politika koja nije zasnovana na najosnovnijem  ljudskom moralu, nema svoj raison d'etre. To je moje mišljenje! I ni jedan politički program koji nije sazdan na moralnim premisama nema nikakvog progresivnog smisla“.

Ali nakon 1945, Krleža nije rekao niti jednu riječ o patnjama mnogobrojnih, isto takvih malih, običnih ljudi na Bleiburgu, Križnom putu i Golom otoku. Čak je 1979., u jednom razgovoru s beogradskim novinarom Borom Krivokapićem pokazao razumijevanje za Goli otok i na pitanje: „Zašto se prema tim ljudima moralo neljudski postupati?“ odgovorio: "Ako nas historija nečemu uči, a ona nas uglavnom ne uči ničemu, onda nas uči tome da u takozvanim prijelomnim momentima moralna su pitanja u drugom planu“. A to je, prema Krleži, dovoljno opravdanje za sva zla koja su učinjena.

A mi možemo reći: “Ako nas povijest, a posebno naša bliža povijest, nečemu uči, onda nas uči to da u društvima koja su moralna pitanja imala u drugom planu, u kojima su ih razne bešćutne ideologije grubo gazile,  ta pitanja, kad-tad  dolaze na naplatu, uz krvave kamate.“

Dok su se vodile diskusije oko naziva trga ispred Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, zagovaratelji imena Maršala Josipa Broza Tita i poklonici „njegova lika i djela“ nisu pokazivali ni najmanje zanimanje za sve mnogobrojne žrtve komunizma koje je njegova vladavina uzrokovala. U javljanju slušatelja i gledatelja tijekom raznih emisija posvećenih tim događajima oko naziva Trga  mogle su se čuti vrlo napredne i liberalne ocjene: „Što onda ako su mnogi ljudi bili u zatvoru i ako su mnogi ubijeni, pa valjda su to zaslužili“. Takvim „argumentima“ vrijeđa se zdrav razum, pamćenje i iskustvo većine naših građana koji su živjeli pod komunizmom ili njegovom malo ušminkanom  varijantom – socijalizmom. Zapravo takvi argumenti služe da se mladim generacijama servira lažna slika komunizma.

Istina je ipak drugačija. U samom početku izgradnje komunizma, u svim govorima i izjavama Lenjina i njegovih suradnika, prije Staljina i prije svih onih „godina u kojima su se činile greške“, temeljne riječi su bile „likvidirati, strijeljati, eliminirati, uništiti“. Za političke protivnike od samog početka nije bilo milosti.  Jesu li to riječi koje opisuju društvo što je bilo dobro zamišljeno i koje je imalo dobru, osnovnu  ideju? U svim dokumentima komunizma od samog početka komunizam se otvoreno definira kao „diktatura proletarijata“. Koja je to diktatura, od kada je svijeta i vijeka, bila pozitivna i osnova društva koje je dobro i plemenito zamišljeno? Komunizam i cijela ta ljevičarska ideologija svoje korijene vuče iz Francuske revolucije iz kraja XVIII. stoljeća. A ta revolucija zabilježena je u povijesti po moru krvi na pariškim ulicama i tisućama glava koje su padale pod giljotinom. U siječnju 1793. kralj Luj XVI. je giljotiniran, a uskoro nakon njega na giljotini su završile i 16.594 žrtve u Parizu te još 25.000 širom Francuske. Uz Mariju Antoanetu i svakoga pripadnika plemstva kojega su revolucionari mogli pronaći, među mrtvima su se našli i neki biskupi te gotovo tisuću svećenika. Kakve su to progresivne ideje za čiju realizaciju su od samog početka nužni toliki zločini? Kako se može nakon svih takvih činjenica govoriti o društvu koje je imalo dobru ideju, ali eto „potkrale su se greške u izvedbi“.

Ovo je argument koji se često koristi: komunistička borba je bila antifašistička, pa je zbog toga komunizam pozitivan. Isto tako da su komunisti kao vodeća snaga jugoslavenskog partizanskog pokreta kod nas bili na strani antifašizma. Ali komunizam nije bio samo antifašizam i 4 godine sudjelovanja u antifašističkoj borbi ne može opravdati i biti alibi za 45 godina diktature i za zločine koji su učinjeni poslije rata. Osim toga treba reći da je jedan od najvećih antifašista bio Staljin. Možemo si misliti kako je to jako koristilo milijunima logoraša koji su umirali u logorima u Sibiru i  koliko su oni svi bili sretni zbog toga što je SSSR bio na strani antifašizma. Kada se kod nas govori o antifašizmu, malo po malo stvara se slika povijesti po kojoj je u Europi za vrijeme Drugog svjetskog rata jedino NDH bila na strani fašizma, a svi su ostali bili progresivni i čisti antifašisti. I tu činjenicu Hrvatima se stalno treba „nabijati na nos“. A površnim poznavanjem povijesti može se uočiti da je istina potpuno drugačija. Sve europske zemlje, osim Velike Britanije i Sovjetskog saveza bile su ili na strani fašizma ili su bile pokorene od  Njemačke ili su imale nekakve kvislinške fašističke vlade. I velika demokratska Francuska i Norveška i Švedska i Austrija i Španjolska, a da o Njemačkoj i Italiji ne pričamo.

I sada najednom njih ta povijesna činjenica više uopće ne zabrinjava, to se njima više uopće ne spominje, njih se to više uopće ne tiče. Njima ta njihova, ovakva ili onakva fašistička prošlost, uopće  ne smeta za članstvo u Europskoj uniji, da imaju vrlo visok standard i svakom prilikom drugima prodavaju demokratska načela i priče o ljudskim pravima. Nizozemski vojnici su bez grižnje savjesti okretali glavu, kada su se u Srebrenici pred njima odvijali nezamislivi zločini, kao što su mnogi njihovi roditelji okretali glavu kada su im susjedi Židovi bili deportirani u logore. Svakog početka ljeta gledamo kako u Belfastu u Sjevernoj Irskoj kolone ljudi jedne vjere provociraju ljude druge vjere, izazivaju stalno sukobe u kojima pogibaju ljudi i  kako se male curice od osam godina ne usuđuju ići u školu. I ta sramota  traje već neprekidno, u srcu demokracije i zapadne civilizacije, već nekoliko stotina  godina. A samo mi trebamo stalno biti na nekakvoj klupi srama i stalno dobivati packe i „plaćati ceh“. I mi jedini moramo stalno ispaštati grijehe cijele Europe.

I tko nas to stalno kažnjava? Simpatizeri jednog zločinačkog pedesetogodišnjeg sustava i koji slobodnu demokratsku Hrvatsku ne mogu ni smisliti. To stvarno nije normalno.

Neki ljudi sve češće kažu: „U komunizmu smo proveli svoj život koji nije bio tako loš. U zadnje vrijeme, kada gledatelji glasaju i odgovaraju na razna referendumska pitanja na TV, razdoblje socijalizma i sam „drug Tito“ dobivaju sve više pozitivnih ocjena. Ljudi se s nostalgijom sjećaju vremena, kada su bili mladi, nisu trebali mnogo raditi, samoupravljali su, sudjelovali na radničkim savjetima, „upravljali tvornicama“, dizali kredite i kupovali aute i gradili vikendice i upisivali se  Partiju.

Ma koga je danas  briga što su u tom sustavu mnogi ljudi završavali u zatvoru, što su nakon 71' mladi ljudi i tisuće drugih išli na višegodišnje robije i ostajali bez posla, što je UDBA po Europi ubijala emigrante, čak i 1980-ih, što nije bilo demokracije, što je u svim segmentima društva vladala svemoćna Partija, što je sloboda govora bila ograničena, što je to cijelo gospodarstvo živjelo na zapadnim kreditima i pomoći, a kada su krediti prestali dolaziti nastao je kolaps.

Nakon trideset godina sve to ne izgleda tako strašno. Osim toga u zatvor su išli neki drugi ljudi, to se drugih tiče, neki drugi su ostajali bez posla, neki drugi su se borili za nacionalne interese, to se sve događalo drugima, „Pa, Bože moj, što možemo. Takav je život“.

Zar je  to  argument kojima se mogu braniti ti stravični sustavi?

Stvarno je jadno ako su to sve argumenti kojima se pred mladim naraštajima želi braniti i opravdavati  komunizam i prikazivati falsificirana slika prošlosti? 

Trideset godina nakon propasti komunizma i Jugoslavije je stvarno glupo baviti se bivšom državom i nekom objašnjavati kako je stvarno nekada bilo. Međutim, opet se čuju u javnosti priče kako je nekada bilo dobro, pa ovo-pa ono, preko medija se javljaju „borci za bolju prošlost“ i izvlače nevjerojatne argumente koji su u pravilu lažni, sve s osnovnim ciljem da pokažu kako je naše suvremeno društvo loše. I da nije trebalo rušiti Jugoslaviju i „socijalizam s ljudskim licem“. Kada naši tzv. ljevičari, odnosno (post)komunisti prerušeni u liberale, socijaldemokrate i antifašiste  brane jugoslavenski komunizam i komunističkog diktatora, jedan od uobičajenih argumenata im je tvrdnja da jugoslavenski komunizam nije bio isti kao onaj kod drugih „Istočnih“, komunističkih zemalja, da je bio otvoreniji, liberalniji, demokratičniji, da se moglo putovati u inozemstvo, da je imao samoupravljanje i da je to bio „socijalizam s ljudskim licem“ kojem su se divili mnogi zapadni intelektualci. I da se sva kritika komunizma ne odnosi na jugoslavenski samoupravni socijalizam. Međutim, stvarnost Titove Jugoslavije bila je posve drukčija od njezine slike koju razni ljevičari i naivni zapadni intelektualci žele danas prikazati. Sada već ima dovoljno ozbiljne, znanstvene literature koja stručno opisuje to razdoblje i gdje možemo naći i podatke koji su i nama koji smo u to vrijeme živjeli i radili bili nedostupni. O tome piše npr. i Stipe Kljajić u članku „Jugoslavenski totalitarizam – potisnuta kolektivna trauma“ objavljenom u Vijencu Matice Hrvatske, 25. svibnja 2016.. Iz članka sam izvadio nekoliko podataka:

Tijekom prva dva desetljeća komunističke strahovlade za koju su J. B. Tito i Partija poslije optužili Aleksandra Rankovića, Udba je imala više od milijun osobnih dosjea hrvatskih građana. Jugoslavija je bila potpisnica Helsinškog sporazuma o sigurnosti i suradnji u Europi iz 1975. O kršenju te povelje Helsinki Watch je 1986. objavio brošuru uoči konferencije u Beču. Utvrdio je da je Jugoslavija imala „više političkih zatvorenika“ nego Čehoslovačka, Mađarska i Poljska zajedno. Navedeno je da se zbog „verbalnog delikta“ u jugoslavenskim zatvorima nalazilo između 1100 i 1300 osoba, a neki od njih osuđeni su na zatvorske kazne u trajanju od petnaest godina. To su prema Helsinki Watchu „najokrutnije političke presude u Europi“, dok su „politički zatvorenici tretirani kao i obični kriminalci“. Njihov je položaj bio gori nego onih u SSSR-u, gdje im nije uskraćivano pravo na rad. U svom izvješću Helsinki Watch spominje i „zabrane knjigâ, bijedne zatvorske uvjete, brutalnost policije i zatvorske uprave te zloupotrebu psihijatrije“ kao metode represije nad političkim osuđenicima. Jugoslavija je u odnosu na broj stanovnika imala jednu od najvećih stopa političkih zatvorenika na svijetu. Jugoslavija je bila totalitarna država u kojoj nije postojala vladavina prava, nego je pravni sustav bio temeljen na ideološkom i političkom voluntarizmu. Jugoslavenski se režim osim unutarnjom koristio i vanjskom represijom, državnim terorizmom, po kojem je Jugoslavija bila u vrhu komunističkoga svijeta, a o čemu je 1982. pisao njemački novinar Hans Peter Rullmann. To se posebno odnosilo na Hrvate i Albance, koji su bili glavne mete represije. Jugoslavenska politička policija, po nalogu najviših partijskih i državnih vlasti, ubila je 73 hrvatska politička emigranta diljem svijeta. Samo šest ubijeno ih je do 1966. i smjene Rankovića, 48 ih je ubijeno od 1966. do 1980, a devetnaest nakon smrti J. B. Tita, poslije 1980., tijekom posljednjega desetljeća komunističke vlasti, razdoblja koje mnogi danas drsko i potpuno neutemeljeno nazivaju „liberalnim“ i „demokratskim“. Jugoslavija je tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina bila jedna od najrepresivnijih komunističkih diktatura u Europi, a visoka je represivnost bila samo vanjski izraz totalitarnoga karaktera jugoslavenskog komunizma.

Ovdje nisu spomenuti strašni zločini koje je partizanska vojska i nova vlast činila u prvim godinama poslije rata, na Križnom putu i sličnim stratištima.

Pod kraj, zadnjih desetak godina komunizam se pomalo i smekšao presvukao u nešto što su nazvali socijalizam, osjetila se malo veća sloboda i umjetno povećanje standarda, temeljeno na velikim kreditima koje je država uzimala na Zapadu, ali ništa nije moglo spasiti sustav koji je već u početku bio osuđen na propast. Htjeli su ga malo ušminkati, dati mu „ljudsko lice“, otvarali  su razne „ventile“ kojima su htjeli da mladi ispušu svoje nezadovoljstvo, pa se dozvoljavala rock glazba i modernija umjetnost, a mladim, vjernim  članovima sustava, često djeci komunističkih rukovoditelja  puštalo se da slobodnije pišu u novinama o svemu, od seksa do rocka, čak i da koriste droge. Ali nikada nisu smjeli, a niti htjeli sumnjati u osnovne komunističke dogme „bratstvo, jedinstvo i samoupravljanje.“

U 1980-tim godinama počeli smo čak naivno  vjerovati da se komunizam počeo „smekšavati i civilizirati“, slobodnije smo govorili i često smo ismijavali razne partijske funkcionere. Već je bilo i direktora poduzeća koji nisu bili članovi Partije (ali, naravno, nisu nikada ništa loše rekli o Partiji i nisu javno posumnjali u komunizam). Međutim, nismo znali da je iza te malo uljepšane fasade i dalje djelovala brutalna represija. I pred kraj 1980-ih su ljude u emigraciji pratili, zatvarali i ubijali. UDBA je do kraja i dalje bila aktivna i brutalna. O tome što je u tom vremenu proživio  piše dr.sc. Anto Kovačević u svojoj knjizi.[1] Njega su agenti UDBA-e, kao studenta, 1981. godine kidnapirali u Grazu gdje je studirao, izveli pred sud u Doboju i osudili na 8.5 godina robije samo zato, jer je nešto slobodnije govorio i pisao. Nakon što je dr. Kovačević odslužio svoju kaznu,  1988. milicija ga je izvukla iz autobusa i ponovno uhapsila.

Stjepana Đurekovića su 1983. ubili u Njemačkoj

Žalosno je danas gledati i slušati kako su se ljudi, ogorčeni teškim uvjetima života, nepravdom koja ih često okružuje, primjerima korupcije, kriminala, bogaćenja preko noći, počeli s nostalgijom sjećati vremena prije 90-tih stvarajući u svojim sjećanjima sliku stvarnosti koja nije nikada postojala. I počeli su se uvjeravati kako je prije bilo bolje i da su odnosi u društvu bili pošteniji. Naravno, prije tridesetak godina bili smo znatno mlađi, znatno ljepši, s manje kila i više kose, a možda i s manje briga. I iz današnje perspektive nam se uspomene korigiraju tako da ljepše trenutke pamtimo, a ružne zaboravljamo.

Komunizam, u bivšoj državi uspostavljen nasilnim, revolucionarnim metodama nikada nije uspio stvoriti stabilno društvo koje bi se moglo normalno razvijati. Neprestano je upadao u krize, dolazilo je do političkih sukoba unutar vladajuće vrhuške, brutalnom represijom stalno se obračunavao s neistomišljenicima, centralno upravljano gospodarstvo bilo je neefikasno, nekonkurentno i nije nikada uspjelo osigurati pristojan standard građanima. Krize koje su uzastopce nastajale pokušavale su se bezuspješno rješavati raznoraznim reformama, a velika nezaposlenost se rješavala masovnim iseljavanjem u inozemstvo, prvenstveno u Zapadnu Njemačku. Nakon prvih naznaka velike krize koja se približavala krajem 1970-tih,  trebalo je gotovo dvije godine da se kod političara razvije svijest o krizi te da se krene u  pokušaje sanacije. Početkom 1990-ih kada se rušio komunistički sustav i komunističko gospodarstvo, mnogo poduzeća je propadalo, tisuće ljudi su ostajali bez posla i naravno da su se mnogi koji su proživljavali te drame s nostalgijom sjećali vremena kada su bili zaposleni, išli na sindikalne izlete i na more u sindikalna odmarališta i radili u mnogobrojnim tvornicama i u industrijskim gigantima. Stvara se uljepšala slika vremena popunjena raznim izmišljenim i lažnim mitovima. Posebno je štetno što se takva lažna i iskrivljena slika prezentira mladima koji nisu živjeli u tom vremenu. O stanju gospodarstva pred kraj komunizma detaljnije sam pisao u tekstu Pretvorba i privatizacija (3) – Prtljaga s kojom smo ušli u kapitalizam i privatizaciju (sveopoduzetnistvu.com), objavljenom 4.8.2016. godine na ovom portalu. Priča o masovnoj industrijalizaciji je jedna od  najčešće korištenih promidžbenih mitova o komunističkoj izgradnji. Međutim, kada se vidi datum osnivanja tih poduzeća može se uočiti da je većina tih poduzeća osnovana prije 1945. godine. Ekonomist Branimir Perković je 2018. godine na portalu www.liberal.hr objavio zanimljive podatke o tome kada su osnovana poduzeća koja su bila pokretač industrijalizacije u Jugoslaviji:

Belišće, Belišće (1884.); Koestlin, Bjelovar (1905.); Čakovečki mlinovi, Čakovec (1893.); Čateks, Čakovec (1874.); Međimurska trikotaža, Čakovec (1923.); MTČ, Čakovec (1923.); Vajda, Čakovec (1911.); Belje, Darda (1911.); Dalit, Daruvar (1905.); Daruvarska pivovara, Daruvar (1893.); Pamučna industrija, Duga Resa (1884.); Dalmacija, Dugi Rat (1908.); Đakovština, Đakovo (1921.); DIK, Đurđenovac (1895.); Karlovačka pivovara, Karlovac (1854.); KIO, Karlovac (1903.); Lola Ribar (osnovana pod imenom Tulić Mlin), Karlovac (1932.); Cemex, Kaštela (1904.); TOP, Kerestinec (1922.); Podravka, Koprivnica (1934.); Brodogradilište Kraljevica (1729.); Mlinar, Križevci (1903.); Cetina, Omiš (1930.); Drava tvornica žigica, Osijek (1856.); Kandit, Osijek (1920.); Karolina, Osijek (1909.); Osječka pivovara, Osijek (1856.); Saponia, Osijek (1894.); Tvornica šećera, Osijek (1905.); Gavrilović, Petrinja (1690.); IGM Ciglana, Petrinja (1920.); Sardina, Postire (1907.); Zvečevo, Požega (1921.); Brionka, Pula (1942.); Brodogradilište Uljanik, Pula (1856.); Istra cement, Pula (1925.); Brodogradilište 3. Maj (osnovano pod imenom Kvarnersko brodogradilište), Rijeka (1892.); Torpedo, Rijeka (1853.); Tvornica papira, Rijeka (1821.); Viktor Lenac, Rijeka (1896.); Mirna, Rovinj (1877.); Tvornica duhana Rovinj, Rovinj (1872.); Div tvornica vijaka, Samobor (1884.); Segestica, Sisak (1918.); Željezara Sisak, Sisak (1938.); Ciglana IGM, Sladojevci (1900.); Đuro Đaković (osnovana pod imenom Prva jugoslavenska tvornica vagona, strojeva i mostova), Slavonski Brod (1921.); Brodosplit, Split (1931.); TAL, Šibenik (1937.); TEF, Šibenik (1897.); Brodotrogir, Trogir (1922.); Metalska industrija, Varaždin (1939.); Mundus, Varaždin (1892.); Varteks, Varaždin (1918.); Jadranka, Vela Luka (1892.); Zdenka, Veliki Zdenci (1897.); Dilj, Vinkovci (1922.); OPECO, Virovitica (1896.); TVIN, Virovitica (1913.); Pik, Vrbovec (1938.); Borovo, Vukovar (1931.); Maraska, Zadar (1768.); Badel, Zagreb (1862.); Cedevita, Zagreb (1929.); Chromos, Zagreb (1920.); Croatia osiguranje, Zagreb (1884.); DTR, Zagreb (1914.); Dukat, Zagreb (1912.); Elka, Zagreb (1927.); Franck, Zagreb (1892.); Gradske pekare Klara, Zagreb (1909.); Gredelj, Zagreb (1894.); INA, Zagreb (1882.) *; Jadran, Zagreb (1930.); Jamnica, Zagreb (1828.); Katran, Zagreb (1890.); Končar, Zagreb (1921.); Kraš (osnovan pod nazivom Union), Zagreb (1911.); Lipa Mill, Zagreb (1907.); Medika, Zagreb (1922.); Pastor, Zagreb (1930.); Pliva, Zagreb (1921.); Prvomajska, Zagreb (1936.); TEŽ, Zagreb (1929.); TOZ-Penkala, Zagreb (1937.); Tvornica duhana, Zagreb (1817.); Zagrebačka banka, Zagreb (1914.); Zagrebačka pivovara, Zagreb (1892.); Karbon, Zaprešić (1932.)

(Izvor: https://www.liberal.hr/...)

Naravno, u komunizmu su ta poduzeća narasla, zaposlila puno ljudi, poslovala na zaštićenom tržištu, na tržištima komunističkih zemalja i nesvrstanih, nisu bila sposobna izvoziti na zapadno tržište, bavila se samoupravljanjem, produktivnost je bila niska, a kada je došlo tržišno gospodarstvo većina poduzeća se nisu snašla, upala su u velike probleme, a mnoga i propala. Zanimljivo je da su u Končaru najbolje poslovala stara poduzeća, dok su sva novoosnovana poduzeća bila gubitaši. A posebno je zanimljivo iskustvo Končarevih tvornica transformatora u Jankomiru Krajem 1989. godine bili su veliki gubitaši, godine 1991. otišli su u stečaj, svi radnici su krenuli na „burzu“. Nakon toga su poduzeća transformatora krenula od „nule“, restrukturirala su se, a danas imaju zaposlenih kako i u nekadašnja vremena, a produktivnost im je  deset puta veća nego prije i izvoz na svjetska tržišta im je gotovo 90% proizvodnje.

Najbrži gospodarski rast je SFRJ dosegla tijekom sedamdesetih godina, da bi 1980. počela stagnacija i krah krajem 1980-ih. To ne čudi, s obzirom da su upravo sedamdesete bile razdoblje najvećeg vanjskog zaduživanja što je kasnije rezultiralo bankrotom države 1983. godine (koji, naravno, narodu nikad nije javno objavljen), a dug SFRJ se krajem osamdesetih prodavao za ispod 50 centi za dolar, dok je snažan pad realnog dohotka kućanstava počeo već krajem sedamdesetih. Darko Hudelist je 2017. godine u knjizi „Rim, a ne Beograd“ na temelju dokumenata koje je pronašao u arhivama, napisao: "…Jugoslavija je u gospodarskom smislu riječi (1977.) bila pred slomom. Već je i prethodne 1976. godine bilo vidljivo da ekonomska kriza koja je počela uzimati maha nije nimalo bezazlena i da se neće moći tako brzo prebroditi, no prva polovica 1977. dala je za pravo i najvećim pesimistima. Potpuno devastirana i prezadužena jugoslavenska privreda bila je jedna od najvećih prijetnji po opstanak i budućnost zemlje.“ U našim poduzećima (posebno u velikim poduzećima koja su bila „perjanice“ socijalističke izgradnje) gomilali su se gubici, ali za njih se dugo nije znalo, dok nisu došli na vidjelo, kada su počeli štrajkovi. Tendencija daljnjeg slabljenja poslovnih rezultata, oskudica novca, te gubitak povjerenja poslovnih partnera (banaka i kreditora) prouzročili su nesolventnost poduzeća, slom financija i poslovnog sustava u cjelini, čime je prijetila potpuna blokada svih poduzeća. Početkom 90-tih došlo je do konačnog sloma većine poduzeća. Sredinom sedamdesetih tri ključna problema pojavljivala su se punom snagom: 1.) niska produktivnost  gospodarstva, 2.) visoka stopa inflacije, 3.) visoki inozemni dugovi. U osamdesetima, dugotrajna ekonomska kriza koja je započela u  sedamdesetima još se produbila i zaoštrila. Od 1976. do 1980. Jugoslavija se zadužila za dvadeset milijardi dolara. Možemo se podsjetiti i drugih činjenica koje karakteriziraju razdoblje zadnjih desetljeća komunizma kod nas i koje se uglavnom zaboravljaju i hotimično prešućuju: 

Devalvacije

Dinar je devalviran 1952., 1954., 1962., 1965., 1971. i 1973. godine, kada se pušta "plutajući tečaj", što je u stvarnosti bilo samo na papiru, jer je Narodna banka Jugoslavije zbog stalnih političkih pritisaka iz Komunističke partije stalno tiskala novac da bi pokrivala gubitke kompanija, što je postupno ubrzavalo inflaciju i na kraju dovelo do hiperinflacije pred kraj 1980-ih. Uoči izbijanja krize, mjesec dana nakon Titove smrti (1980.), Savezna vlada je devalvirala dinar za 30%, kako bi stimulirala izvoz. A zatim će se devalvacije redati jedna za drugom sve do raspada Jugoslavije.

Inflacija

Ono što dobro pamtim, to je bila strašna inflacija. Inflacija u Jugoslaviji rasla je ovim tempom: 1979. bila  21,4%, 1980. je 30%, 1981. je 46%, 1984. godine 53%, 1985. bila je 70%, a u prosincu 1989. bila je 2.685,4%. Uspoređujući prosinac 1988/89 cijene su skočile 23 puta. Sjećam se tih vremena da smo odmah, kada smo dobili plaću, mijenjali dinare za njemačke marke. U poduzećima su radile privatne, ilegalne mjenjačnice gdje smo ubrzano mijenjali novac.

Nestašice

Godine 1980., zemlja nije bila u stanju plaćati uvoz nafte, opreme i sirovina, nastali su prekidi u procesu proizvodnje, počela se uvoditi racionirana opskrba deficitarnim proizvodima, s tržišta je nestalo mnogo uvozne robe, dolazi do redukcije struje, manjka benzina i naftnih derivata, čekali smo na pumpama u velikim kolonama, uvodi se „par-nepar vožnja“[2], dolazi do nestašica kave, čokolade, deterdženata, a u nekim općinama uvedeni su bonovi za kavu, ulje, šećer, deterdžente itd., zabranjena je daljnja gradnja vikendica, počela je kampanja protiv privatnoga vlasništva. Jedan od mitova bile su novinarske priče o proizvodima koje su jugoslavenska poduzeća isporučivala po svijetu. Te priče su se plasirale u javnosti, mnogi su se podaci skrivali, ali je državni vrh bio svjestan katastrofalne gospodarske situacije i činjenice da izvoza ima malo. Državno vodstvo je raspravljalo o tome na sjednicama Predsjedništva SFRJ. Dramatičnom pogoršanju ekonomske situacije u SFRJ bio je posvećen prvi, udarni dio 73. sjednice Predsjedništva SFRJ, održane 8. ožujka 1977. Svi najviši rukovodioci su govorili o katastrofalnom stanju gospodarstva, a Petar Stambolić, Potpredsjednik Predsjedništva Jugoslavije je samo nemoćno širio ruke: „Mi dvadeset i pet i više godina govorimo da treba izvoziti, ali ne pomaže…To treba rešiti, godinama nismo napravili ništa.“ Kada se govorilo o Rade Končaru uvijek su se spominjali mnogobrojni generatori i transformatori koji su isporučivani po cijelom svijetu, najviše po nesvrstanim zemljama. Končarevci se s ponosom sjećaju tih vremena. Ali se nije spominjalo, i to mnogi končarevci ne znaju, da je većina tih izvoznih poslova donosila veliki gubitak. Kada početkom 1990-ih nije bilo novih poslova i novih avansa kojima se pokrivao gubitak, kada veliki broj isporučenih generatora i transformatora isporučen po „prijateljskim“, nesvrstanim zemljama nije plaćen, nastao je slom. Da su naša poduzeća imala proizvode konkurentne na zapadnom tržištu lakše bi podnijela slom komunističkih država i gubitak bivših socijalističkih i nesvrstanih tržišta.

Nezaposlenost

Ljudi vole pamtiti da su svi bili zaposleni, što nije točno. Dugo vremena su se nezaposlenost i premali broj radnih mjesta rješavali iseljavanjem, najviše u Njemačku. Stopa nezaposlenosti se u 1980-tim udvostručila. Velika laž o punoj zaposlenosti i "državi gdje svi rade" u Jugoslaviji se održavala čistom manipulacijom, a iza propasti Jugoslavije ta laž je ostala prihvaćena kao opće poznata stvar. Nakon što su sredinom 1960-ih otvorene granice, stotine tisuća ljudi, pa čak i preko milijun ljudi odmah je pobjeglo na Zapad tražeći posao što je značajno smanjilo nezaposlenost. Ipak, ta nezaposlenost u Jugoslaviji je uvijek iznosila 9-13% dok je 1980-ih narasla na 15-16%

Štrajkovi

Tijekom 1989. u SFRJ bilo je 1.900 štrajkova u kojima je učestvovalo 470.000 radnika. Unutar institucionalnog sustava socijalističkog privređivanja čovjek se nije mogao obogatiti. Ali pojedinci su se ipak obogatili kršeći osnovne norme sustava. Tko su bili ti pojedinci? To su bili funkcionari, tzv. nomenklatura (državni, partijski, privredni i drugi) koji su iskorištavali svoju moć da sebi priskrbe razne privilegije u sferi potrošnje (u početku „diplomatski  magazini“, zatim vile za odmor, posebna lovišta, ljetovališta i restorani gdje se za malo novca dobivala prvoklasna usluga, razni skupi „darovi“ od poduzeća, napuhani putni računi – i tisuće drugih načina). Tu je pripadalo izravno mito u devizama (razne provizije za sklapanje poslova, posebno za kupovanje licencija) koje su se ulagale u inozemne banke. Za srednje i niže funkcionare, a poslije i za ostale građane to su bili razni – potpuno legalni – bankovni krediti na trideset godina uz nisku kamatu, a koje je na kraju „otplatila i pojela“ inflacija. A načina i metoda kojima se pljačkala bivša država bilo je bezbroj, mnogi su u tome učestvovali od najviših političkih funkcionera do običnih radnika koji su krali u poduzećima. Dr.sc. Ivo Lučić je u Globusu od 17.12.2018. godine u tekstu o Jugoslaviji napisao: „Savezni javni tužitelj Vuko Gozze Gučetić objavio je u svibnju 1982. da je u prethodnoj godini za gospodarski kriminal podignuta optužnica za 41.000 građana SFRJ. Od toga je 10.679 osoba optuženo za kazneno djelo “krađe i teške  krađe društvene imovine”. U razdoblju od 1971. do 1981. godine u SFRJ  je optuženo 219.000 osoba za gospodarski kriminal koji je dostigao jednu trećinu ukupnog kriminala u državi. Među optuženima je bilo 5.000 direktora i 25.000 poslovođa. Gučetić je konstatirao da je „ta vrsta nezakonitosti u nas našla pogodno tlo za bujanje”. To je bilo tek zagrijavanje za grabež koji je nastupio u društvenom i političkom vakuumu nastalom poslije smrti J. B. Tita u drugoj polovini osamdesetih, što je dovelo do potpunog kraha gospodarstva.“ 

Zaključak

Što je zajedničko u svim tim argumentima kojima se brani i opravdava komunizam i izmišljaju lažni mitovi o „prošlom vremenu“? Potpuna i hladna bešćutnost prema ljudskim životima i ljudskoj patnji, a sve je prekriveno raznim lijepim, zvučnim i privlačnim parolama o bratstvu i jedinstvu, slobodi i pravdi, vladavini radničke klase. Prisutna je i kod intelektualaca, običnih nekadašnji „vojnika partije“ i kod običnih i slobodoumnih i naprednih“  građana.

Ali obični ljudi u većini slučajeva nisu bešćutni. Oni reagiraju na ljudske patnje, imaju osjećaj za svoje bližnje, za nepravdu.

I vrlo često imaju kratko pamćenje.

LITERATURA

Blom, Philipp (2017.), „Rastrgane godine, 1918.-1938.“, Faktura, Zagreb

https://hr.wikipedia.org/...

https://narod.hr/...

https://min-kulture.gov.hr/...

https://www.sabor.hr/...

https://narod.hr/...

http://hr.n1info.com/...

http://www.dnevno.hr/...

https://narod.hr/...

https://krlezijana.lzmk.hr/...

https://www.liberal.hr/...

https://laudato.hr/...

https://narod.hr/...

https://tkojejohngalt.wordpress.com/...

https://fr-fr.facebook.com/...

http://www.lzmk.hr/...

Havliček, Milena (2008.), „Ime trajnog sjaja, Prilog povijesti elektroenergetske industrije Hrvatske“, Binosa Press d.o.o., Zagreb

Hudelist, Darko (2017), „Rim, a ne Beograd : promjena doba i mirna ofenziva Katoličke Crkve u Hrvatskoj u Titovoj SFR Jugoslaviji (1975.–1984.)“, Alfa, Zagreb

Kljajić, Stipe (2016), „Jugoslavenski totalitarizam – potisnuta kolektivna trauma“, Vijenac Matice hrvatske, br. 580, 25. svibnja 2016. Zagreb

Kovačević, Anto (2012.), Čovjek i njegova sjena, Kigen, Zagreb

Krišto, Jure (2019.), „Zločinačka narav komunizma“, Hercegovina : Časopis za kulturno i povijesno nasljeđe, Vol. No. 5, 2019.

Krivokapić, Boro (1982.), „Pitao sam Krležu-razgovori-1973-1981“, Jež, Beograd

Ožanić, Marijan (2016.) Pretvorba i privatizacija (3) – Prtljaga s kojom smo ušli u kapitalizam i privatizaciju (sveopoduzetnistvu.com) 

Perković, Branimir (2018.), „Svi mitovi o gospodarstvu Jugoslavije“, www.liberal.hr, 16.12.2018.

Werth, Nicolas (1999.), "Država protiv svojeg naroda. Nasilja, represije, teror u Sovjetskom Savezu", u: „Crna knjiga komunizma – zločini, teror, represija“, Politička kultura, Zagreb, 1999., str. 40-279 (80); autor se referira na Državni arhiv Ruske Federacije. 

 [1] Anto Kovačević, (2012.), Čovjek i njegova sjena, Kigen, Zagreb 

[2] Odredba po kojoj jedan dan mogu voziti automobili s parnim registracijama, a drugi dan automobili s neparnim registracijama. Par-nepar  vožnja uvedena je radi štednje goriva tijekom provođenja Dugoročnog programa ekonomske stabilizacije usvojenog  1983. za vrijeme Vlade Milke Planinc