Damir O. Radoš

VUKOVAR 2009

Dvadesetog studenog 1991, nakon tromjesečne, u povijesti jedinstvene obrane, borba za Vukovar je izgubljena da bi Republika Hrvatska četiri godine kasnije dobila rat. Danas, gotovo 18 godina poslije sve činjenice nisu izrečene, sve patnje nisu opisane, sve nepravde nisu navedene, a pravda, za koju su ti hrabri ljudi i njihove obitelji davali svoje živote, ne samo da nije zadovoljena, ona je u interesu “povijesnih interesđija i političkih oportunista”, domaćih i stranih, bezosjećajno uskraćena.

CIS Reviews, Burlingame, Arcadia i Hrvatsko filatelističko društvo-Croatian Philatelic Society, predstavlja treću marku, zadnju u seriji – o gradu stradalniku Vukovaru. Marka je dvostrukog formata. Slično prvom dijelu trilogije ( o Bleiburgu 2007) i drugom dijelu ( o Generalu Gotovini 2008). Lijeva strana prikazuje lik grafike svjetski poznatog likovnog umjetnika, naivca Ivana Lackovića-Croate iz 1998. sa autorovim natpisom: ”Zdravo Europo, Hrvati što će umrijeti, pozdravljaju te”. (“ave caesar, morituri te salutant”). Iznad lika skupine

ljudi , pognutih glava i vezanih lancima u formi četveroreda, stoji natpis „Croatia“ obilježen s dvije godine 1914-2009. U naznačenih devedeset i pet godina, dakle od početka Prvog svjetskog rata, ta ista Europa (primarno opisana u obliku Velike Britanije), u kojoj mnogi dobronamjerno, možda naivno traže utočište, jasno i namjerno zakazala je interesima hrvatskog naroda u ključnim trenutcima naše

povijesti.

Zakazala Europa

Zakazala je 26 travnja 1915, tajnim londonskim ugovorom, kada Velika Britanija obećava, a kasnije literarno prodaje Italiji Trst, Istru, većinu Dalmacije do iza Ploča i većinu otoka kao nagradu za borbu na strani Antante protiv Habsburške Monarhije. (Možda je vrijedno, kao korolarij pitanje do koje bi se razine ostvarili kasniji Rapalski ugovori iz 1920. pa i Rimski ugovori da nije bilo ovog presedana prodaje hrvatskih zemalja strancima).

Zakazala je prvog prosinca 1918. takozvanim “pristupanjem” Hrvatske u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. Citirajući iz našeg prošlog filatelističkog izdanja: “Ta je tvorevina bila nastavak institucionaliziranog ugnjetavanja hrvatskog naroda, za koju hrvatski narod nije nikada glasao i koju, nota bene, Hrvatski sabor nije nikada potvrdio”. Ovaj nametnuti politički sustav zacrtan u Londonu kao dio “europske solucije”, de facto, postao je dugogodišnji centar europskih (a posebice hrvatskih) problema. Razlika je da su se hrvatski problemi

uvijek plaćali velikim hrvatskim žrtvama i hrvatskim teritorijem.

Zakazala je u Svibnju 1945., osam dana nakon završetka rata, kada je lord Aldington predao na prijevaru, s odobrenjem najviših londonskih državnih vlasti, većinu hrvatske vojske s civilima, ženama i djecom Titovoj jugoslavenskoj vojsci kršeći Ženevski ugovor potpisan po Hrvatskoj 1943. započevši na taj način klasičan povijesni primjer “forsirane repatriacije”. Malo je stanovnika hrvatskih sela i gradova koji nisu izgubili članove obitelji na Bleiburgu i križnim putevima od Austrije do Makedonije. Genocid je počinjen, istina je utajena, pravda je uskraćena, 581 masovna grobnica govori iz Slovenije, službene uplivne britanske sfere produžuju zamrzavanje arhiva za slijedećih 40 godina, a Zagreb slijedi ugovor o masovnim grobnicama, potpisan sa Slovenijom, tipičnom, planiranom paternalističkom letargijom.

Zakazala je u nedalekoj povijesti (2000) kada je Haaški sud svojim radom jasno poručio da su hrvatski generali uvršteni u kategoriju ratnih zločinaca, a obrana hrvatske zemlje po hrvatskim građanima da je kriminalno djelo. Ta politička interpretacija onoga što bi trebalo biti manifestacija anglosaksonskog pravosuđa jasno pokazuje kako se u ime pravde prostituiraju ljudi, ustanove i načela jer je za njih važniji

politički interes nego ono što je moralno korektno i legalno pravo. 

Starčević je rekao: ”Hrvati su se htjeli osloboditi jarma bilo čijega, a ne jarme mijenjati”. Nacija koja dopušta da joj stranci kroje i pišu povijest, ne može postavljati čvrste temelje za pravednu budućnost svojih naraštaja bez obzira na to je li taj čin unutar ili izvan bilo kakve europske zajednice. 

Druga strana marke posvećena je gradu Vukovaru, njegovim braniteljima i obiteljima. 

Marka predstavlja tri elementa: križ kao simbol tisućljetne vjere u Hrvata vezan uz staroljetni hrvatski grb, zatim namjerno potenciranim velikim slovima natpis Vukovar-Uskraćena pravda, obilježen datumom pada Vukovara 1991., i simbolički detalj čegrtuše sa zastave američkih dragovoljaca rabljen u borbi protiv kolonijalne Britanije.

Da bi Hrvatska mogla preživjeti, Vukovar je dao 1739 poginulih, 3000 ranjenih, 495 nestalih i 9,800 sprovedenih kroz logore u Srbiji. Vukovar je za vrijeme opsade podnio 315,000 granata koje su razrušile 96% grada. O raseljavanju, obiteljskim traumama, generacijskim posljedicama rijetko tko govori jer je danas adekvatnije biti politički korektan nego istinit i pravedan.

Marka kao spomenik

Koliko spomenika je trebalo podići, a to nije učinjeno, da se oda počast svim tim žrtvama? Koliko optužnica, kome proslijeđenih, trebalo je podnijeti da Vukovar ne postane povijesni nastavak londonskog ugovora, SHS-a, Bleiburga i Haaga? Taj povijesni nastavak odvija se sada pred našim očima naznačen riječima učitelja Starčevića:” Pazite ove ljude od nekada do danas….oni su vazda isti, vazda proti

Hrvatskoj, vazda okrinkani da ih prostota ne pozna”. 

Za Vukovar je kriv vojnik JNA koji je slijepo napadao; krivi su srpski dočasnici, časnici, generali u odorama JNA i svim paravojnim varijantama, jedinstveno cijeli stožer, sva ministarstva i ministri, tisak i televizija, vrhovna vojna i civilna vlast u Beogradu aklamirana po većem dijelu svog naroda. O kolektivnoj krivnji i reparacijama povremeno se čuju površni komentari domaćih i stranih oligarhija.

U širjem kontekstu veliku odgovornost snosi domaće političko vodstvo od svih stranaka koje se nije uspješno suočilo sa Haaškim nepravednim i štetnim ugovorima i nije diglo glas opozicije tražeći reviziju i nulifikaciju po potrebi. Zašto? Zato jer suverenitet nacije je jasno važniji nego ponude socialnih i ekonomskih modela koji zadovoljavaju domaće oligarhije negirajući tako bazična prava od prosječnog Hrvatskog građana. 

Uskraćene pravde su mnoge:

- Za Ovčaru su izrečene minimalne optužnice i sramotne osude.

- Za granatiranje grada i civilnog stanovništva, nitko nije odgovoran

- Za pljačku privatne i državne imovine, nitko nije odgovoran

- Za one koji su dragovoljno izdali susjede Hrvate, nitko odgovoran

- Za mrtve, ranjene, nestale, internirane u logorima, nitko odgovoran

- Za optužbe izjednačujući agresora i žrtvu, nitko odgovoran

- Za čistku branitelja iz MUP-a, nitko odgovoran.

- Za kriminalno institucionalno krivotvorenje istine....nitko odgovoran.

Ova je marka predstavljena u čast grada Vukovara, njegovih branitelja i njihovih obitelji, poginulih, nestalih, ranjenih, u logore sprovedenih, iz domova prognanih, zaboravljenih po vlastoslužnim pravnim sferama i takozvanim pravnim forumima koji uvažavaju ljudska prava samo u obliku političke ideologije, dakle, de facto, bez pravnih posljedica. 

Ne gazi!

Uskraćena pravda je jedan od najstrašnijih načina ugnjetavanja koju hrvatski narod, naučivši se iz povijesti i tragedije grada Vukovara, ne smije nikada ponovno dozvoliti, iako se taj proces polagano odvija pred našim očima već 18 godina.

Upravo to vodi trećem elementu marke: na donjoj desnoj strani predstavljen je lik čegrtuše podsječajući na dragovoljce iz američke kolonijalne povijesti koji su u borbi protiv agresora, na svojoj zastavi naznačili upravo taj lik i tekst slobodno preveden na hrvatski: “Ne gazi!”

To treba uvažiti kao očuvanu povijesnu poruku da svako ugnjetavanje, pa i ono staro po stotinu godina, a posebice ono u novijoj povijesti mora imati svoj kraj, a ideološko ugnjetavanje kroz nepravedne institucije isto ima svoj kraj ali uvijek sa mnogo težim i dugoročnijim posljedicama. 

Od naraštaja Hrvata koji su svjedoci uskraćivanja pravde, gradu Vukovaru i njegovim plemenitim ljudima hvala, čast i slava!