Page 88

Davor Velnić, književnik

SCHENGEN RUŠI SLOVENSKU

RUSKO-SRPSKU GRANICU HRVATIMA

Slovenska (geo) politička podmetanja, sitne opstrukcije i podmukle zasjede ne prestaju ni nakon što je Hrvatska postala punopravnom članicom NATO-a i EU-a.

Slovenija doista želi dokazati da mali narod posjeduje sitnu životnu filozofiju i ogromne strahove da će ga nevidljivost i beznačajnost potpuno izbrisati iz povijesti pa će ostat upamćen samo po Kekecu. Sljedeće zasjedanje Vijeća Europske unije 9. prosinca ove godine, s dnevnim redom donošenja završnog blagoslova na ulazak Republike Hrvatske u Schengen, priziva neke ne tako davne, ali i one prilično vremešne uspomene na nečasne, čak neprijateljske poteze Slovenaca i Slovenije prema susjednoj Hrvatskoj. I bez obzira što je Europski parlament velikom većinom podržao ulazak RH u schengenski prostor neprestano je riječ tihom škrgutu i perfidnim ucjenama s pozicija slovenskog senioriteta u članstvu NATO-a i EU-a, kao i mračnim silnicama koje znaju da ulaskom Republike Hrvatske u scengenski prostor svaka ideja o tzv. regijonu pada u vodu. Na toj zadaći kamenčića u hrvatskoj cipeli Slovenija nije usamljena, ali može sluganski odigrati.

Uzastopni posjeti ruskih državnika Republici Sloveniji, što su se pod neuvjerljivom izlikom odavanja pijeteta pogibelji ruskih zarobljenika na planinskom prijevoju Vršič izredali posljednjih godina, nisu nimalo slučajni i nose znakovitu poruku. Jer dosta je neobično da se stradanje stotinjak vojnika ruske carevine zatrpanih snježnom lavinom(!) na Vršiču koncem 1. svjetskog rata koncelebrira visokim posjetima ruskih čelnika. Tako je premijer Dmitrij Medvedev u svibnju 2015. posjetio Sloveniju i u Ruskoj kapelici na planinskom prijevoju poklonio se žrtvama elementarne nepogode, da bi to isto ponovio i u svibnju 2016. najavljujući visoki posjet predsjednika Vladimira Putina iste godine u srpnju mjesecu. Tako i bi, pa se opet po istom scenariju odvija ceremonija u Ruskoj kapelici, naravno u nazočnosti slovenskog državnog i partijskog vrha, i glorificiraju ‘povijesne tradicije bratskih naroda i trajnog prijateljstva’. Kojeg prijateljstva i koje tradicije, zaboga?

Osim slizanosti slovenske partijske nomenklature s tvrdim sovjetizmom, i rusko obavještajno ispipavanje koliko je Republika Slovenija slaba karika u NATO-u, nema drugog ni zajedništva ni motiva. Možda izmjena iskustva i načina izvršenja masovnih likvidacija iz Katinske šume i Macelja, Hude Jame, Tezna, Kočevskog Roga… na primjer?

Nije li dovoljno prisjetiti se ne tako davnog zasjedanja NATO-a u Bukureštu u travnju 2008. kada je Republika Hrvatska na značajan pritisak SAD-a, (zbog slovenskog kmečanja i migoljenja), primljena u NATO – što je bio preduvjet hrvatskom nastavku puta prema punopravnom članstvu u EU? Ali iste godine u listopadu engleska kraljica Elizabeta II. dolazi u službeni dvodnevni posjet Sloveniji i podupire slovensko otezanje pristupnih pregovora Republike Hrvatske s Eropskom Unijom. "Zašto?“, nije nimalo retoričko pitanje ako se sagleda šira povijest hrvatsko-slovenskih odnosa i međunarodnih interesa na njihovom tlu u prošlosti i britanska obavještajno-politička nazočnost na Balkanu.

Dostatno je vratiti se u povijest britanskih intervencija na Balkanu – od krvavog vojnog prevrata 1903. kad je ubojstvom Aleksandra Obrenovića Beču sklona ‘dinastija’ Obrenovića sasječena u krvi i zamijenjena proruskim i profrancuskim Karađorđevićima, kad je Ujedinjeno Kraljevstvo zavjerenički odlučilo odmaknuti kneževinu Srbiju od utjecaja Austrougarske carevine – do atentata Gavrila Principa 1914. pod vodstvom britanskih ekspozitura: Mlade Bosne, tj. Crne ruke, zapravo pod svevidećim okom dobro upućenih britanskih (i francuskih) državljana ugrađenih u beogradske slobodnozidarske lože. Austrijska aneksija BiH 1878. upalila je ‘red alarm’ kod država koje će se u 1. svjetskom ratu sukobiti s Austrougarskom i potom je raskomadati.

Te su zemlje, predvođene Ujedinjenim Kraljevstvom, u velikosrpstvu vidjeli okidač za sukob s Bečom.

Do državnog prevrata generala Simovića 27. ožujka 1941. vođenog iz britanskog veleposlanstva u beogradu, a poslije 1945. pod visokim Churchillovim pokroviteljstvom savezničko instaliranje Tita na čelo FNRJ i tiho žrtvovanje ministra Ivana Šubašića. Do, i za vrijeme, Domovinskog rata kad je Ujedinjeno Kraljevstvo pazilo da im vazalska Srbija ne bude zakinuta u novim geopolitičkim prekrajanjima, već da Beograd sebi priskrbi što veći ratni plijen, kao što je dobio Vojvodinu nakon 1. svjetskog rata.

Sličan motiv visoke posjete Sloveniji imao je i Putinov dolazak 2011. – odgađanje ulaska Republike Hrvatske u EU i pokušaj da se sa starom gardom slovenskih partijaca i njihovim pionirima drugarski dogovori o ruskom privezištu, ako već ratna luka nije moguća zbog očekivanog slovenskog pristupanja NATO-u. Nije bilo prvi put da su se rusko-britanski interesi poklopili na štetu Hrvatske. Rusi od vremena Petra Velikog ne prestaju tražiti izlaz na toplo more, pa bila to i ona žlica slovenskog mora pogotovo ako ima izravan pristup otvorenom moru, a to je upravo Račanov ‘dimnjak’ kod Savudrije, tj. podjela Piranskog zaljeva na način da Slovenija kroz uski morski koridor dobije pristup otvorenom moru. Crna Gora se u posljednjem trenutku bila priklonila euroatlantskim integracijama i izmakla ruskoj šapi. Za Rusku Federaciju luka Taurus doista je toplo, ali udaljeno more s previše neprijateljskog okruženja. I to je potka velikog slovensko-ruskog ‘prijateljstva’, a ne jadnici stradali od smrzotina.

Britanska politika na Balkanu za vrijeme raspada Jugoslavije svodila se na ponderiranje vojno-političkih silnica da bi u svakom mogućem geopolitičkom scenariju postala odlučujući čimbenik ili barem prvi batler prve vojne sile svijeta – a to su nakon 1918. do danas Sjedinjene Američke Države i Pax americana. To je danas njena uloga u Ukrajini.

Piranskim dimnjakom’ hrvatski izdajnik na dužnosti predsjednika Vlade, Ivica Račan, želio je odobrovoljiti slovenske drugare na način da Sloveniju strateški ojača i učini geopolitički atraktivnijom. Danas naizgled posve besmislen i bespredmetan ustupak s obzirom da su Republika Slovenija i Republika Hrvatska punopravne članice NATO-a i EU-a, ali se Račanova piranska ‘velikodušnost’ zbivala prije slovenskog članstva u NATO-u i EU., još 2001. kad proces širenja NATO-a na prostoru bivše Jugoslavije nije bio do kraja definiran, a Rusija u fazi tranzicije od boljševizma u naciboljševizam.

Ondašnja slovenska vlada, uostalom kao i sve prije i poslije ostale su do danas pri čvrstom stavu da Republika Hrvatska mora ratificirati Račanov izdajnički iskorak i to je razlog zbog čega se i danas pred zasjedanje Vijeća Europske unije s temom proširenja Schengena Hrvatska plaši svog pritajenog susjeda, a Jugoslaveni i srbofili podmuklo se smijulje nadajući se da od tvrde schengenske granice i mogućih viza neće biti ništa. Njima se u prijetećim najavama priključuje i Austrija, ona ista koja je uklonila hrvatski grb s Bleiburškog polja proglašavajući ga ustaškim. U ovom završnom pokušaju spuštanje schengenske rampe za Hrvatsku, nije Hrvatska kolateralna žrtva zbog paketa s još nespremnom Rumunjskom i Bugarskom, nego cilj. U schengenskom su paketu tri zemlje samo da bi se prikrilo torpediranje i spriječio ulazak Republike Hrvatske u Schengen. Ne znam koja će Austrija glasovati 9. prosinca u Vijeću Europske unije: ona koja je U Bečkom Novom Mjestu dekapitirala Petra Zrinskog i Franu Krstu Frankopana ili prisvojila Mozarta za Austrijanca, a Hitlera uvalila Njemačkoj, možda ipak Austrija koja je iskusila sovjetsku okupaciju nakon 2. svjetskog rata i zna od čega se pomaknutom schengenskom granicom Hrvatska i EU odmiču.

S druge strane novog Schengena uzaludno su protekle mnoge godine i povijesne lekcije, jer u ludim glavama kao da još živi pismo prote Mateja Nenadovića upućeno ruskom caru Aleksandru iz 1814. godine u kome moli da se ‘Srbija pripoji Rusiji ili da dobije položaj kakve imaju Moldavija i Vlaška pod ruskim protektoratom’. Današnji apendix glasio bi: ‘A potom dalje do tzv. republike srpske i eto nas u Piranskom zaljevu put otvorenog mora’.

Na noviju hrvatsku povijest presudno su utjecale dvije mračne kule čuvarice smrtonosnog jugoslavenskog sužanjstva. Na istoku svetosavska osvajačka Srbija s pomno razrađenim projektom prisajedinjenja ‘srpskih zemalja’, a na zapadu navodno prijateljska Slovenija: hrvatskoj bedem i stalna prepreka prema europskim i sjevernoatlantskim integracijama. Stoga ne bez razloga, i nije Slovenija slučajno najveće hrvatsko grobište i mjesto najmasovnijih poratnih likvidacija s preko šest stotina masovnih grobnica na svome tlu.

Početak ima svoj scenarij i zacrtani hodogram, a počelo je davno, prije više od stotinu godina, kad su Karađorđevići odlučili priznati slovenski entitet za narod (država SHS) u zamjenu da isti postane za Hrvatsku čvrsto zabravljena „zapadna jugoslavenska kapija“ kako Hrvati ne bi nikad mogli uteći iz srbočetničkog zagrljaja. I nije li ipak malo čudno da Slovenci malokad progovore hrvatskim jezikom, ali jezik svojih balkanskih gospodara, srpski jezik, govore tečno: „jer su ga učili u školi“. Vjerojatno, no zar nije to poruka omalovažavanja, činjenica da ne govore jezikom susjeda nego jezikom naroda s kojim uopće ne graniče, zapravo su od Srbije udaljeni preko 400 kilometara? Možda iz veže zavist zbog Jadranskog mora, jer imati žlicu tog mora i obalu veličine malo veće plaže ili imati ništa poput Republike Srbije, slična je frustracija, osjećaj da im je netko oteo nešto što im nikada nije pripadalo.

Ili još dalje u prošlost neobične slovenske samobitnosti kad je Napoleonovo administrativno sjedište Ilirskih provincija (slovenske i hrvatske zemlje pod francuskom upravom) smjestio u varošicu Ljubljanu. Jer ne leži slovenski začetak državnost na njihovim nacionalno osviještenim pjesnicima i jezikoslovcima, već je početak u Napoleonovom kratkotrajnom razdoblju (1809-. – 1913.) i virtualnoj državnosti, a za nastavak slovenske državnosti zaslužan je npr. Anton Korošec i elita partijskih egzekutora nakon 1945. poput partizanskog generala Ivana Mačeka zvanog Matija, pa redom Boris Kidrič, Mitije Ribičić… sve pod visokim pokroviteljstvom seoskog uče Eduarda kardelja, ‘oca samoupravljanja’. Potom nakon Titove smrti Stane Dolanc i današnji gospodar Slovenije, Milan Kučan, koji je zaslužan da Slovenija nije nikad provela lustraciju i kreatora svih slovenskih Vlada u neovisnoj Republici Sloveniji. Kako bi sakrili slovensku povijest za vrijeme 2. svjetskog rata – ili su svi bili u partizanima? – slovenski partijski odličnici temeljito su se pobrinuli da se ime slovenskog nacifašista, generala Leona Rupnika i njegovo djelovanje u 2. svjetskom ratu uopće ne spominje.

I od tada do danas, i nakon što je 2013. Republika Hrvatska primljena u punopravno članstvo EU-a, na braniku propale Jugoslavije, Slovenija i Slovenci kao lojalni srpsko-srbijanski podrepaši neprestano podmeću Hrvatskoj, pa opet mašu kompromitiranom Piranskim sporazumom dokazujući da su stari dogovori sa Srbijancima iz 1918. još na snazi. Jer nije nimalo slučajno ministar Unutarnjih poslova, velečasni Anton Korošec, 1928. ‘dodao’ pištolj Puniši Račiću za atentat na prvake Hrvatske seljačke stranke u beogradskoj Narodnoj skupštini? Aktivni svećenik, Anton Korošec, potpredsjednik u prvoj vladi SHS, ministar unutarnjih poslova 1924. do 1927., pa 1929. ponovno ministar, čovjek je od najvećeg režimskog povjerenja, bitan je čimbenik srpsko-srbijanske represije nad Hrvatima i kamen zaglavni slovenskih neprijateljstava prema Hrvatskoj. Taj odnos, pojačan slovenskim boljševičkim rusofilstvom nije mijenjan ni nakon 2. svjetskog rata; ostao je približan i nakon raspada Jugoslavije 1991.

I nakon 1945. godine jednak je modus operandi privođenja Hrvatske pod srpsko-srbijansku hegemoniju pa Tito, i pritajena partizansko-četnička bulumenta oko njega, nude slovenskim partijskim prvacima da oni organiziraju masovne likvidacije ratnih zarobljenika i civila. Zauzvrat Sloveniji će pripasti najkvalitetniji dio ratnih reparacija i titula jugoslavenske industrijske perjanice sa svim pogodnostima koje iz toga proizlaze. I doista, drugarska je Slovenija pripremila logistiku i lokacije za poratne pokolje i ‘dala ruku’ kad je zapelo. Tito se (kao Karađorđevići prije njega) dogovorio da Slovenija nastavi čuvati zapadne hrvatske granice kako Hrvati nikad ne bi „izašli“ na Zapad, Samo je umjesto Antona Korošeca vlastitom rukom odabrao najpouzdanije slovenske krvoloke i čuvare komunističke diktature.

Na koji je način to zarobljavanje Hrvatske funkcioniralo nakon Titove smrti i za vrijeme fermentacije Jugoslavije, moglo se vidjet u tzv. srpsko-slovenskom ratu od 27. lipnja do 6 srpnja 1991. kad su u prije dogovorenom sukobu slovenski izviđači, lovci i lovočuvari žrtvovali nekolicinu turskih vozača kamiona i ‘potjerali’ JNA iz Slovenije dozvolivši joj da sa sobom odvuče svo oružje i ratnu opremu! Poštujući stare drugarske dogovore, poslije je Republika Slovenija činila sve kako Hrvatska ne bi ušla u NATO i EU. Naravno, Milan Kučan i stara partijska nomenklatura više nisu bili „zvanično“ na vlasti, ali su preko svoje skojevske mladunčadi upravljali sa svime, provjerenim kadrovima u Vladi i gospodarskim resursima, kako što to čine i danas pa ćemo vidjeti koji će rezultat postići. 9. prosinca ove godine.
To je scenarij koji Račan nije uspio shvatiti kad je u Beogradu slijedio Kučana i napustio 14. (izvanredni) Kongres SKJ. Stari partijski lisac, Milan Kučan, imao prešutni dogovor s Miloševićem i diskretan mig izvana, a mali je Ivica povjerovao u kongresni igrokaz i bezglavo istrčao vjerujući u iskrene namjere partijskog seniora. Da agresorski Beograd sve vrijeme tih godina nije bio nestrpljiv, otvorenih namjera i povrh svega opasno agresivan, Račan se ne bi usudio raspisati slobodne izbore i vođenje Hrvatske prepustio nacionalno osviještenim i državotvornim hrvatskim političarima, pa bili neki od njih i iz bivšeg vojnog i represivnog aparata.