Po „Trećem entitetu“ se hrvatske štetočine poznaju

Da napori za odvraćanjem Muslimana od posezanja za tuđim imaju posve solidne izglede za uspjeh, pokazuje i nedavno obraćanje Zorana Milanovića u Livnu, kad je obećao da će se osobno založiti za to da se Hrvate ne izvlasti poslije izbora. Naravno, ne zbog toga što bi Milanović to doista mogao i želio učiniti, jer pristupa krugovima koji o tome odlučuju on i nema, nego zato što posjeduje kvalitetne informacije i nepogrešiv osjećaj za pravodobno ukrcavanje u pobjednički vlak. Stoga najavu njegove velikodušne pomoći Hrvatima u BiH treba tumačiti tek kao predviđanje povoljnog razvoja događaja, sve kako bi se post festum stekao dojam da je i on osobno tomu bitno doprinio. A dosad je obilno doprinio samo tomu da dogovora ne dođe. Pritom nitko iole upućen nema iluzija da bi Muslimani odmah prihvatili sporazum samo da se Milanović, koji se namirisao petparačkom verzijom hrvatstva a da prethodno nije sa sebe sapunom sprao sav gnoj protuhrvatskog djelovanja, nije angažirao vrijeđajući ih sve u šesnaest. Time, istina, jest upropastio ozračje oko dogovora, homogenizirao Muslimane i dao im pogodnu izliku za opstrukciju, no, ta je šteta minorna u usporedbi s onom koju čini zauzimanjem otvoreno proruskog stajališta spram rata u Ukrajini. Upravo to djeluje posebno devastirajuće na napore hrvatske diplomacije usmjerene na međunarodne posrednike i moderatore. Uz to, u paketu ide i Milanovićevo svrstavanje uz bok Miloradu Dodiku do te mjere da se čak ne ustručava ni svako malo relativizirati presuđeni genocid u Srebrenici. Logično je da je Dodiku u interesu održavanje napetosti između Hrvata i Muslimana, zato i nije pristao na posredni izbor članova Predsjedništva u parlamentu na razini čitave BiH, čime bi se uklonila jedna kost razdora među njima. No, zašto ga Milanović, poput svojevrsnog trojanskog konja s jednom hvataljkom u Moskvi a drugom u Banjoj Luci, pritom tako uporno slijedi?

Naposljetku, u ovako napetim međunarodnim okolnostima teško da ima išta štetnije po interese Hrvata u BiH od zahtjeva za „Trećim entitetom“ nasuprot rješavanju problema Hrvata zadržavanjem u okvirima Daytonskog sporazuma. To u doba, kad se takva stremljenja teško mogu protumačiti drukčije nego kao glazba za ruske uši, kako je Plenković u Saboru jasno upozorio, Hrvate iz položaja majorizirane žrtve dovodi u položaj krivca odgovornog za blokadu institucija u BiH. Štoviše, za tu je svirku prozvao i neke nestrpljive aktere s hrvatske strane, sklone prelamanju preko koljena – od Milanovića, preko Nine Raspudića, do drugara mu HRS-uza iz nešto sjevernije varijante „Mosta na Neretvi“, lokacijski još bliže izvorniku iz četrdeset i neke, koji lobiraju kod marginalnih protueuropskih parlamentarnih gibanja, čija je pomoć Hrvatima u BiH danas korisna otprilike kao i ona Rusa.

Hamdija Udbašenković u zrcalu Kremljenka i omiljenog mu kremaljčika

I dok Milanović glavinja između građanske BiH nekoć u veselom društvu Željka Komšića i građanske BiH u budućnosti nakon što uđe u EU, Raspudić, koji već dulje vrijeme ostavlja dojam kao da mu je netko otkinuo glavu i pohranio je u nekoj ostavi na Pantovčaku, moguće i zajedno s bistama hrvatskih povijesnih velikana, Plenkovića proglašava sukrivcem za kidanje glave Hrvatima u BiH. Opremljen novom, zašarafljenom glavom ide i korak dalje pa predsjednika hrvatske vlade naziva Hamdijom. Na svojstven mu čaršijski način, kao što je svojedobno u medijima srednje struje izričajem dotad neuobičajenim za taj milje Milanovićeve političke suparnike častio nadimcima poput briselskog ćate i njonje, sad tobože samo prenosi da se u Mostaru Plenkovića zbog navodne izdaje tamošnjih Hrvata već naziva Hamdijom, u nadi da će se uhvatiti taj nadimak kojeg tom dosjetkom zapravo lansira. Zanimljivo, Milanovićev je komesar za nadimke još prije 4 godine nalazio veliko razumijevanje za Putinove osvajačke pothvate u Ukrajini o čemu danas šuti poput obijeljenog groba, da bi sad, umislivši kako ima monopol na dijeljenje nadimaka, gotovo kao osobnu uvredu doživljavao kad netko njegovom meceni nadjene nepoćudan nadimak. Iz nekog mu razloga nije milo što „Kremljenko“ Milanoviću sjeda kao precizno plasirani kroše, poglavito sad kad se tako gorljivo opire širenju NATO saveza na istok, pa čak i na sjever, čim Putinova glasnogovornica Marija Zaharova digne obrve. Vodeći se istovjetnim licemjerjem, kao kad sarajevskoj čaršiji sve korisniji Raspudić Plenkovića naziva Hamdijom, Milanović predsjednika Vlade zove Udbašenković. Time zapravo samoprojekciju „briselski ćato“ – jer upravo je Milanović za vojničkih dana „gutao olovku“ služeći kao beogradski ćato u elitnoj jedinici JNA, koja će koju godinu potom pod vodstvom Veselina Šljivančanina razarati Vukovar – nadograđuje u instant inačicu „3 u 1“ – ‘Udba’ (jer ne da na udbaše) + ‘šenko’ (kao najveći Putinov saveznik u Europi uz Lukašenka) + vić (eto, nešto i od izvornog mu prezimena).

Raspudićizacija Hrvata porijeklom iz BiH

Na stranu nadimci, Raspudić ima genijalnu ideju kako problem BiH Hrvata razriješiti prečacem. Pošteno bi izribao njemačkog veleposlanika zbog toga što Njemačka ima debilno gledište oko BiH, pritom previđajući kako ona takvo stajalište ne zauzima slučajno nego namjerno, jednostavno zato što u tome vidi interes. U maniri razmaženog derišta koje se baca po podu čim ne dobije željenu igračku, pritom upadljivo podsjećajući na idola mu s Pantovčaka, ucjenjivao bi NATO i EU stavljanjem veta na zajedničke izjave i odluke, sve dok se ne prihvati što on želi, upravo onako kako je svojedobno Slovenija ucjenjivala Hrvatsku i prošla kao bosa po trnju. Nedoraslome ozbiljnijoj politici nije mu jasno da tu kvaka uopće ne leži u pravednosti motiva nego u načinu donošenja odluka u zajednici. A s kojom tek lakoćom omalovažava značaj ulaska Hrvatske u prvu europsku ligu (Schengen), prijetvorno pretpostavljajući iznimku (Schengen izvan funkcije u izvanrednim prilikama) pravilu (Schengen u redovnoj funkciji). K tome, s pozicije onoga koji živi na državnim jaslama ne propušta nadmeno docirati onima koji te jasle pune, a čije bi poslovanje pridruživanje Schengenu osjetno olakšalo. Karakteristično za ljevičare anarhističkog tipa, poslušno slijedi trag hazjajina mu s Pantovčaka nalazeći prividno jednostavna rješenja temeljena na sukobu i razgradnji, a ne u okupljanju i strpljivoj izgradnji zajedništva. Naime, uopće nije slučajno što je Milanović, čega god se dotakao, posvuda ostavio tragove razdora i podjela – najprije je razorio SDP, a sad pokušava isto s HDZ-om, Vladom RH, NATO savezom i EU. I to još naziva umjetnošću politike. A kome takva umjetnost može biti u interesu, i nije tako teško nazrijeti. Dodvoravajući se pritom Hrvatima u BiH dopadljivim verbalnim pucnjima u prazno, Milanović ne puca na njihove ionako malobrojne glasove na izborima, što je njegovo potrkalo potrčalo prikazati argumentom da bi povodljive uvjerilo u iskrenost Milanovićevih namjera. Da mu „otkinuta glava“ još stoji na ramenima, možda bi spoznao da Milanović to čini kako bi, nakon njega samoga, raspudićizirao i druge Hrvate porijeklom iz BiH u Hrvatskoj, čijih glasova i nema tako malo.

Put u Madrid kao replika puta u srednju Bosnu?

Goli razum nalaže da Hrvatima u BiH, a i onima šire, baš nikako ne mogu pomoći žvake zalijepljene za potplat potpetice Marije Zaharove, na čijem je piku Plenkovićeva vlada ne zato što bi se proturuskim djelovanjem među saveznicima posebno isticala, nego zato što jedina u Europi ima oponenta u samom vrhu vlasti, koji posve otvoreno kontinuirano podržava proruska stajališta. Stoga se kolovođi puknute ekipice pogrebnika Hrvata u BiH, zaokupljene sijanjem razdora u zapadnjačkim redovima i piljenjem grane na kojoj Hrvatska i Hrvati u BiH sjede, i na taj način posredno daju zahvala i potpora. Jer kad Milanović govori o blokadi prijema Švedske i Finske u NATO pod firmom brige za BiH Hrvate, a Raspudić papagajski pozdravlja tu fenomenalnu ideju, to samo znači da se ruski podrepaš raskrilio na krilima nedavne prijetnje Marije Zaharove tim državama. Usputno, time učvršćuje i od sarajevske čaršije desetljećima brižno njegovan imidž Hrvata u BiH kao „troublemakera“, čineći im još jednu, tko zna koju po redu, medvjeđu uslugu. A to što se Milanović pritom ludo zabavlja, uopće ne znači da je lud. Barem ne onoliko koliko su ludi oni koji mu na tomu plješću. Poglavito sad, kad se hrusti da je za Hrvate u BiH spreman učiniti sve, pa i na skorašnjem samitu NATO-a u Madridu Švedskoj i Finskoj izreći povijesno NE. A kako će se ta stvar doista odigrati, možda i nije tako teško predvidjeti. Po svoj prilici, ili će u Madrid jednako hrabro i odlučno kao što je nedavno pohrlio Hrvatima u srednju Bosnu pa kući doš’o prije nego što je poš’o, ili će mu se pokvariti avion kao kad je trebao poći put srcu mu daleko milije Moskve, ili će odustati od puta jer domaćini odbijaju izmjestiti grob Ante Pavelića, ili će mu, ako nekim čudom i stigne do Madrida, maca popapati jezik. Koja maca? Pa ista ona kojoj ne može reći NE ni kad je pomilovanje Kinga i Konga posrijedi.

Grgur S.