Dr. Edward Slavko Yambrusic

Ruska agresija na Ukrajinu i brutalna strategija vođenja rata 

potresla savjest slobodnog civiliziranog svijeta  

Svjetski akteri, počevši od SAD-a i EU-a, u različitim modalitetima odgovora na krutu agresiju, osuđuju predsjednika Vladimira Putina i njegove suradnike i savjetnike zbog nepoštivanja međunarodnog prava i moralnih imperativa zapadne civilizacije, proglašavajući ih, privatno i službeno, ratnim zločincima.

Oglasio se i Međunarodni sud pravde, glavno pravosudno tijelo Ujedinjenih naroda. U odluci 13-2 (ruski i kineski sudci protiv) Sud je naredio Rusiji da “zaustavi vojne operacije povezane s invazijom na Ukrajinu.” Predsjednica Suda, Joan Donoghue, naglasila je da je Sud “duboko zabrinut  zbog korištenja sile od strane Ruske Federacije protiv Ukrajine, jer pokreće ozbiljno pitanje međunarodnog prava.” Novinari Associated Pressa pokrenuli “duboku analizu” o tomu je li predsjednik Putin ratni zločinac. Po tom pitanju ima i skeptika, kao i onih koji “govore od srca” zgroženi svakodnevnim snimkama barbarskog razaranja gradova i sela i brutalnim terorizmom protiv civilnog stanovništva. Opća skupština Ujedinjenih naroda usvojila je velikom većinom (141 glasova) Rezoluciju kojom se oštro osuđuje agresija Ruske Federacije na Ukrajinu, kršeći članak 2, stavak 4 Povelje Ujedinjenih naroda. Rezolucija nije obvezna, no, unatoč toga, ima autoritet i snagu, jer odražava juridističku savjest međunarodne zajednice. Rezolucija, između ostalog, zahtijeva da (a)  Ruska Federacija prestane s upotrebom sile protiv Ukrajine, (b) dopušta slobodan i siguran pristup humanitarnoj pomoći za civile, (c) zaštitu civila i njihove imovine, i (d) poštivanje međunarodnog kaznenog prava. Suvremeno međunarodno kazneno pravo, koje se odnosi na zločine počinjene u ratnim sukobima je svojevrsno pravo “sui generis”. Ono odražava zajedničke vrijednosti i temeljne pravne činjenice međunarodne zajednice određenog vremena i prostora.

Različite razine modaliteta osobne odgovornosti karakteriziraju se i nastavljaju biti sustavni oblik međunarodnog kaznenog prava. Za razliku od nacionalnog sustava, slabost međunarodnog kaznenog prava očituje se, međutim, u nedostatku koherentne filozofije i smjernica u kojem smjeru i na koji način treba provoditi razvoj propisa i postupaka. S povijesne točke gledišta, međunarodni zločini na makro razini: odgovornosti su kršenja mira i sigurnosti, počevši od djela nasilja – agresije – „jus ad bellum“ – i nastavljajući s djelima masovnog nasilja – odnosno zločina protiv čovječnosti a genocid -agresor- služi kao oruđe rata, zatim “teška” kršenja zakona i običaja ratovanja – “jus in bello”, koja se navode kao zločini “ozbiljnih” i “teških” povreda međunarodnog kaznenog prava uključujući potpuna kalibracija kaznenog ponašanja unutar određenog vremena i prostora.

Drugim riječima, međunarodni zločini u “makro” slučaju su zločini kolektivnog nasilja – agresije – odnosno rata i sličnih međunarodnih sukoba koje su počinili pojedinačni počinitelji kao dio zajedničkog plana osmišljenog da počine zločine velikih razmjera. Takva zlodjela moraju od početka imati cjelovitu cjelinu – ili “nexus ab initio” – da bi netko bio odgovoran za pojedinačni čin “actus reus”, kao i za posjedovanje posebnog stanja uma – “mens rea”. To je bila temeljna filozofija i pravna teorija Međunarodnog kaznenog zakona izražena u Nürnberškoj povelji: “Vođe, organizatori, instigatori…” Nürnberška povelja, članak 6 (c) 82UNTS, 379, 384 (1945.).

Prema ovom zakonskom presedanu, pojedinci su osobno odgovorni kao aktivni počinitelji ili počinitelji kolektivne štete koja je potresla savjest civiliziranog svijeta, bilo da su sudjelovali kao sudionici udruženog zločinačkog pothvata na službenoj (vojnoj) dužnosti ili kao visoki državni službenici. Da bi se utvrdili različiti modaliteti odgovornosti i krivnje, potrebno je dokazati kontinuirani “nexus” od “jus ad bellum” do “jus in bello”, t.j. od ratnih zločina i zločina počinjenih u ratu.

Međunarodni zločini protiv mira i sigurnosti vrlo rijetko predstavljaju pojedinačne ozljede. One češće sadrže cijeli dio zločina i nasilja većeg razmjera od ukupnog početnog zločina nasilja – agresije. Doista, između njih postoji organska veza. Nürnberška povelja postavila je načelo individualne osobne odgovornosti za zločine protiv mira – “jus ad bellum”, te ratne zločine i zločine protiv čovječnosti u odnosu na “jus in bello”. Povelja definira pojam osobne odgovornosti na međunarodnoj razini, a odnosi se na sve pojedince koji su sudjelovali u udruženom zločinačkom pothvatu, bez obzira na njihov položaj na nacionalnoj razini, odnosno actus reus je krivnja kreatora i izvršitelja nacrta – zločinačkog pothvata – budući da je opća, zajednička namjera “mens rea” uključivala izvršenje zločinačkog pothvata tako da pojedinačni “actus reus: odražava opću zločinačku namjeru” – mens rea. Stoga je vrlo važno imati na umu da je samo u okviru “makro” odgovornosti opravdano ograničenje državnog nacionalnog suvereniteta i dopušta uhićenje pojedinaca-građana suverenih država – počinitelja tako gnjusnih zločina s individualnom odgovornošću za “mens rea” i “actus reus” Doista, Međunarodni ratni sud je naglasio individualnu odgovornost i krivnju za zlo; oni to čine unatoč kolektivnoj prirodi kršenja i da se masovno kažnjavanje mora izbjeći.

Paradigma odgovornosti međunarodnog kaznenog prava otkriva u kojoj mjeri to pravo predstavlja proširenje primjene nacionalnog (domaćeg) kaznenog prava na međunarodni forum. Međutim, međunarodno kazneno pravo razlikuje se u svojoj biti jer individualnu kaznenu odgovornost proširuje na propuste, predviđanje, sprječavanje i kažnjavanje zločinaca.

S tim u vezi, želio bih naglasiti i upozoriti nacionalne, transnacionalne i međunarodne aktere da je “haaška pravda” u “juris prudenciji” – političkom mehanizmu Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) potpuni promašaj jer djeluje izvan utvrđenog okvira i presedana međunarodnog kaznenog prava, ad hoc sud stvoren na temelju trostruke nezakonitosti, odnosno u svojoj koncepciji, strukturi i praksi, ismijava pravdu koja je povrijedila dostojanstvo pravnih branitelja i nevinih žrtava, te stvorila zbrka i nered u međunarodnom poretku (Za detaljniju pravnu analizu vidi: Yambrusic, Peace at the Price of Justice  and Human Dignity, Croatian Cultural Council (Mir po cijenu pravde i ljudskog dostojanstva, Hrvatsko kulturno vijeće, 2010.). Srećom, u suvremenom razvoju međunarodnog kaznenog prava, Međunarodnj kazneni Sud (International Criminal Court), koji u neku ruku, ispravlja grješke MKTJ-u, i vraća se presedanu koji poštuje načelo Nürnberške Povelje. Sud je proširio svoju nadležnost na jus cogens zločin agresije. To je značajan napredak jer to olakšava sudske postupke protiv ratnih zločinaca. Sam čin, “actus reus” agresije je supreme, jus cogens zločin – jus ad bellum. To je najbolji očevid (best evidence), jer dokazuje neprekidni nexus od jus ad bellum do jus in bello, t.j. od ratnog zločina agresije do zločina počinjenih u ratu.

Agresija Rusije na Ukrajinu je tužan, tragičan, ali i ozbiljan primjer bezobraštine, sile, bahatosti i bezakonja. To je izazov i “poziv na buđenje” za sve slobodne ljude i institucije izgrađene na vladavini prava, moralnim imperativima i bitnim vrijednostima zapadne civilizacije. Solidarnost među civiliziranim narodima mora na najbolji mogući način iskorijeniti strahote rata i masovnog nasilja. Junaštvo i žrtve ukrajinskog naroda pokazuju i ohrabruju nas da se to može postići.