Slobodan Prosperov Novak

UKRAINA

Ukrajina je bila od srednjeg vijeka, a onda i kroz cijelu renesansu, pa i kasnije, pozornica na kojoj su se sukobljavali najeminentniji politički interesi pravoslavnog istoka i latinskog zapada. Ona se već u vrijeme renesanse našla u središtu vrlo kompliciranog političkog i kulturnog kaleidoskopa. Oko političke prevlasti nad Ukrajinom borile su se tada Poljska i Litvanija, ali se borila i Moskovija, zatim krimski Tatari, pa i carigradska Porta.

Oko Ukrajine borili su se zatim luteranski i kalvinistički crkveni reformatori, a u pozadini svih tih sukoba uvijek, na izravan ili neizravan način, stajao je Rim i njegovi ekumenski, u prvom redu geopolitikom zasnovani interesi. Ni Rusija ni Srbija, da spomenemo te dvije karakteristične pravoslavne zemlje, nisu poznavale zapadnoeuropsku renesansnu niti su je htjele upoznati. Jest, stigli su u carsku Rusiju, u Moskvu potkraj XV. stoljeća neki renesansni talijanski arhitekti, ali dvije, tri palače što su ih izgradili u renesansnom stilu bile su znak radoznalosti, ali nikako sistematskog utjecaja.

U Srbiji, gdje je Beograd kao i sjeverni dijelovi nekadašnje Srbije bio u ugarskim, pa dakle zapadnim rukama, sve do dvadesetih godina XVI. stoljeća nije bilo tragova renesanse. Dok je u Budimu cvjetala panonska renesansa, u Beogradu nisu 1519. ni primijetili da je umro Leonardo da Vinci. Toliko o ruskom i srpskom svetu prema renesansi. U tomu smislu Ukrajinci su imali drugačije odnose pa su logično i danas dio zapadne Europe.

Podarili brojne humaniste

U područjima Ukrajine uz poljsku granicu, područjima na istoku, samostalno se razvijala autonomna kneževina Háluč-Volýn’, nazivana i Galicijom, koja je u kulturnom razvitku zemlje za dug period preuzela funkciju kulturnog središta. Kulturno središte tako se iz Kyiva privremeno premjestilo na zapad u Leopolis, današnji Lviv. Izum tiskarstva s pomičnim slovima dobio je u Ukrajini prve plodove već 1491. godine.

Osnivači tih prvih tiskara nisu ondje bili humanisti obrazovani u zapadnoj Europi, nego su to bili članovi ukrajinskih religioznih bratstava, najčešće aristokrati pravoslavne vjere. Ipak, to je samo jedan dio istine o renesansi tadašnjih Ukrajinaca jer je ta zemlja još u XV. stoljeću europskoj kulturi podarila nekoliko humanista obrazovanih u talijanskim učilištima. Najznačajniji ukrajinski autor iz ranog humanizma bio je Júrij Kotermák iz Drohòbyča.

Školovao se na talijanskim sveučilištima, a znan je i pod imenom Giorgio da Leopoli. Rođen 1450., bio je profesor matematike i astronomije u Krakovu, gdje su mu učenici bili Nikola Kopernik i Conrad Celtis. Za boravka u Italiji predavao je astronomiju u Bologni, a na dvoru obitelji d’Este u Ferrari upoznao je pjesnika Mattea Boiarda. Jedno vrijeme ovaj je Ukrajinac bio i službeni astrolog milanskom kondotijeru Guglielmu VIII., inače markizu od Montferrata.

Tom čovjeku 1478. posvetio je Ukrajinac svoj traktat o pomrčini Sunca. Prijatelji bili su mu sve sami prvaci talijanskog humanizma, Pomponije Leto, povjesničar i tvorac moderne kulinarske umjetnosti Platina, družio se s Giovannijem Arghiropulosom, učiteljem Lorenza de‘ Medicija, dakle istim onim ljudima s kojima su prijateljevali na Apeninima tadašnji učeni Hrvati. Najznačajnije djelo Júrija iz Drohòbyča tiskano je u Rimu 1483. i pisano je latinskim jezikom. To je knjiga “Judicium Pronosticum” u kojoj su izložena vrlo raznolika znanja iz astronomije i meteorologije, ali i iz filozofije i geografije.

Vršnjak ovog ukrajinskog humanista Jurija bio je Pavlò iz Kròsne, kojega su još zvali i Rúsyn. Bio je prvi humanistički pjesnik Ukrajine. Studirao je u Krakovu pa je na tom sveučilištu interpretirao pred studentima tekstove Vergilijeve i Ovidijeve. Pisac izvrsnih elegija Pavlò Rúsyn autor je uspjelih prigodnica. Dio života proveo je u Olomoucu, gdje je tamošnji vladar Thurzso okupljao mnoge učene ljude iz Panonije, što će reći iz Ugarske, Poljske i Češke, u vrijeme prije poraza Jagelonaca na Mohaču.

Jedno vrijeme ovaj Ukrajinac boravio je u Beču, gdje mu je tiskana knjiga “Panegyrici et alia carmina”. Opjevao je vjenčanje kralja Sigismunda s Barbarom Zapolyom. Od ovog pisca koji je bio duboko uronjen u poljsku sredinu učio je i naš Jan Pannonius, čije je pjesme upravo Pavlò tiskom objavio 1512. U jednoj od svojih elegija vrlo uspjelo uspoređuje svoju jednostavnu poeziju s mirnoćom sarmatskih stepa. Bio je potomak stepe koji se uspješno napajao na mediteranskoj poeziji starih Rimljana i suvremenih Talijana.

Razoreni duhovni krajolik

Ovaj poetski srodnik Jannusa Panoniusa žalio je za apeninskim jesenima, za varljivošću njihova obilja, za prirodom koja buja, ali koja će uskoro usahnuti. I dok su Júrij iz Drohòbyča koji je umro 1494. i nešto mlađi Pavlò Rúsyn koji je živio do 1517. svoj književni rad realizirali daleko od domovine, dotle je u dolazećem razdoblju, u drugoj polovici XVI. stoljeća, ipak bilo moguće da se i na tlu Ukrajine pojave prvi književnici čiji se rad bez ostatka može smatrati organskim dijelom zrele europske renesanse.

Njima je bilo moguće da u Ukrajini ostvare nešto veći stupanj društvenih sloboda koje su onamo donijeli i reformatorski pokreti sa zapada. Proces crkvenih reformacija i obnova započeo je na ukrajinskom tlu rano, i to dok je veći dio stanovnika Ukrajine bio državnopravno uključen u Veliko vojvodstvo Litve. Ukrajinsku golemu i plodnu zemlju, s vrlo fluidnim granicama, na razmeđi petnaestog u šesnaesto stoljeće karakterizirao je razoreni duhovni krajolik.

Na njezinu su se tlu sučeljavali strani protivnici čiji sukobi nikad nisu rješavali ništa od domaćih problema, nego bi još više osiromašili domaće ljude, a njihov društveni položaj činili kaotičnijim. Ratničku Ukrajinu na čijem su jugu ojačale borbene kozačke zajednice nisu zato slučajno i pjesnici i političari nazvali stepskom Spartom. Krhko ukrajinsko pravoslavlje nije nikad do kraja moglo spriječiti prodor humanističkih ideja sa zapada, a njih u Ukrajinu nisu donosili samo katolički svećenici nego su ti poticaji s određenom zadrškom dolazili i posredovanjem reformatorskih sekti i njihovih vođa.

Pribježište heretika

Zbog rečenoga bila je ukrajinska renesansa razdoblje u kojem su Poljska, a s njome i dijelovi Transilvanije, te krpica turske, ali i habsburške Ugarske s ukrajinskim stanovništvom, postali pribježištem brojnih europskih heretika i konvertita. Raznolikost usitnjenih reformatorskih sekti imala je određenu privlačnost za domaće plemiće pa su zato brojni ukrajinski posjednici konvertirali ne s pravoslavlja na katoličanstvo ili obratno nego najčešće na neki od reformističkih pokreta.

Čak su i u Moskoviji među ortodoksnim vjernicima ovi reformni pokreti sa zapada pronalazili nešto pristaša. Blizak ovim prevratničkim idejama bio je jedno vrijeme i slavni Andréj Kúrbskij, pisac polemičkih pisama Ivanu IV. Groznom koji je upravo s ukrajinskog tla vodio borbu protiv svojih moskovitskih neprijatelja. Osobni udio u stvaranju po mnogočemu uzorne i tolerantne duhovne atmosfere u Ukrajini imala je i poljska kraljica Bona Sforza, koja je sa zajedničkog poljsko-litavsko-ukrajinskog prijestolja okupljala u vrijeme vladavine svoga muža Sigismunda I. mnoge učene ljude te onda i pomagala mnoge konvertite, ali i religijske prognanike s istoka i zapada.

Srodnu politiku nastavio je i sljedeći poljski kralj Sigismund II., čija je politika prirodom razvitka protureformacijskih pokreta dobila nova sazvučja za vrijeme vladavine švedskoga kralja Sigismunda III. na poljskom prijestolju. Tako je reformacija, a s njom i povremeni katolički utjecaji, sve više postajala glavnim sredstvom uz pomoć kojega su ideje humanizma i renesansne mogle stizati u Ukrajinu ili Transilvaniju. Posve renesansno pitanje narodnog jezika postalo je postupno središnjim pitanjem ukrajinske kulture tijekom XVI. stoljeća, a onda se pojavilo još jačim intenzitetom tijekom XVII. stoljeća i pod izravnim utjecajem rimskih ekumenista.

Tiskanje knjiga na latinici

Ukrajinska elita je, posebno u zapadnim krajevima, poznavala gotovo redovito latinski jezik, uz njega oni su i poljski jezik doživljavali kao najvažniji književni jezik, da bi s vremenom na isti način počeli sve više uvoditi narodni jezik na kojem su se pisali tadašnji ukrajinski književni tekstovi. U drugoj polovici XVI. stoljeća upotrebljavao se u nekim dijelovima Ukrajine još i grčki jezik, a staroslavenski, to jest slovenoròs’ka mòva, uz korištenje niza lokalnih obilježja.

Peti jezik tadašnje Ukrajine, kao i u tadašnjoj Bjelorusiji, bila je lingua volgare, jezik ulice i svakodnevlja, jezik koji se nazivao prostim, a u inozemstvu, posebno u krugovima vatikanskih geopolitičkih stratega, još je bio poznat i kao lingua rutena. Taj jezik koji je kasnije postao književni jezik ukrajinskog naroda nazivao se u renesansi još i ruskim da bi ga se razlikovalo od moskovskoga koji će opće ime ruskog jezika ponijeti tek kasnije. Latinica se uz stariju ćirilicu javila u Ukrajini prvi put tijekom XVI. stoljeća.

Tiskanje knjiga na latinici nije bilo široko prihvaćeno, ali je bilo pospremljeno da bi dobilo određeni zamah ponovno u vrijeme sedamnaestostoljetne crkvene unije zapadnog dijela Ukrajine s Vatikanom. Narodni ukrajinski jezik postao je tako od sredine XVI. stoljeća ne samo jezik Biblije i liturgije nego je sve više doživljavan i kao mogući jezik domaće književnosti. Središte ukrajinskog reformskog pokreta nalazilo se u Ostròhu, odakle su među vjernike bile proširene ideje o vjerničkoj zajednici koja se ujedinjuje dobrovoljno i u kojoj nema razlike između onih manje ili više moćnih.

Najznamenitiji ukrajinski renesansni književnik

Tu je Konstantýn iz Ostroha osnovao prvi kolegij koji je imao razinu visokog učilišta, a od 1578. ondje je djelovala tiskara čiji je program bio eksplicitno protukatolički, ali proukrajinski! Tu je 1581. tiskana Ostròz’ka Biblija, do tada najkompletnija tiskana Biblija u slavenskom svijetu. Taj pothvat ostvarila su 72 prevoditelja, pri čemu su poštovana sva novija bibliološka saznanja pa je sasvim logično što je on u mnogim izdanjima tijekom sljedećih stoljeća pretiskan u različitim istočnoslavenskim sredinama, i to bez promjene.

Konstantýn Ostròz’kyj nije se zaustavio samo na djelovanju u gradu u kojemu je živio nego je osnovao još nekoliko škola, i to u Turivu i Volodýmiru, a onda je 1581. osnovao i Ostrošku akademiju iliti soliditas po uzoru na starije humanističke apeninske udruge. Ideje zapadnoeuropskih suvremenika u ukrajinske književne tekstove najsnažnije je prenosio Stanislav Orichòvs’kyj nekad potpisivan kao Stanislavus Ruthenus ili Roxolanus, povjesničar i filozof, pjesnik i izvrsni govornik.

On je najznamenitiji ukrajinski renesansni književnik. Rođen 1513. godine, Stanislav Orichòvs’kyj bio je jedan od najsvadljivijih i polemičnih književnika među renesansnim Slavenima. S pravom su ga na zapadu prozvali rutenskim Demostenom. Mnogošto je u životu ovoga čovjeka bilo kontroverzno. Živio je u vrijeme velikih vjerskih sukoba i polemika. Bio je obrazovan na izvorima zapadne kulture. Rodio se u pravoslavnoj obitelji u selu Orichivka, ali je za vrijeme studija u Krakovu, a kasnije u Wittenbergu, došao u dodir s krugom Luterovim i Melanchthonovim pa su mu ovi postali prijateljima. 

Blizak Ivanu Gunduliću

U njihovu društvu bio je protestantom, ali kad je u sljedećim godinama otputovao u Italiju i ondje neko vrijeme boravio na sveučilištima, tamošnji su mu prijatelji govorili da će ga ozdraviti od luteranske kuge. Orichòvs’kyj je studirao u Padovi, Bologni, Veneciji i Rimu, a kad se 1543. vratio u domovinu, bio je poliglot. Taj homo trium linguarum, kako se nazivao, bio je idealni humanist jer je dobro poznavao grčki, hebrejski i latinski, a u domovini se uključio u reformu Crkve trudeći se da pomiri protestante i pravoslavce, a da pritom koliko je to moguće zaboravi katolike.

Zbog te aktivnosti katolička ga je crkvena vlast žestoko progonila tako da je potkraj života, a umro je 1566. godine, pod prisilom, tako barem kažu, prešao na katoličanstvo pokazujući i time da je bio punokrvni čovjek svoga dijaloškog doba i njegovih oprečnih opcija. Po tomu bio je on pravi Ukrajinac: vjernik sviju vjera, a u biti humanist koji ih je pokušao izmiriti, sinkretist koji je u humanističkim školama Italije izučio toleranciju. Među njegovim najcjenjenijim djelima su latinski govori protiv Turaka, filipike koje su u njegovo vrijeme nazivane túrčyky.

U tim tekstovima on je propagirao potrebu poljskog predvodništva u borbi protiv turske opasnosti pa je bio blizak nešto mlađim hrvatskim zagovornicima iste opcije, recimo Ivanu Gunduliću. Njegove filipike objavljivane su tiskom u mnogim europskim gradovima. Ovaj Ukrajinac svojim antiturskim govorima nije bio usamljen u tadašnjim književnostima Slavena. Ti govori bili su svojevrsni nastavak srodne literature koju su zajedno sa Slavenima pisali Talijani Matteo Boiardo i papa Piccolomini, Portugalac Camōes, Španjolac Cervantes, Englez Francis Bacon i Nijemci Sebastian Brandt i Martin Luther.

Optuživao je Crkvu

U studiji “Baptismus Rhutenorum” Orichòvs’kyj se zalagao za prednost Pravoslavne crkve u odnosu na Katoličku, ne štedeći optužujućih riječi protiv vatikanskog klera, a što je kasnije, najvjerojatnije služeći se ovim tekstom, preuzeo Slovenac Žiga Herberstein u svojoj putopisnoj knjizi o Moskoviji. Orichòvs’kyj je napisao i u Krakovu 1547. objavio studiju “Epistula de celibatu” kritizirajući tadašnji dvostruki moral katoličkih svećenika.

Naravno, Ukrajinac nije bio samo teoretičar nego je, što je poznato iz jedne njegove osobne ispovijesti kod pape Julija III., pokušavao u Rimu dobiti odobrenje braka s voljenom Magdalenom, pri čemu je papi objašnjavao kako je on, kao i njegovi roditelji, pod vanjskim pritiskom postao katolički svećenik, ali da je u sebi duboko sačuvao zov predaka i potrebu da ima obitelj, da ljubi ženu i da s njom porodi djecu.

Povišenim glasom tvrdi u tom spisu da oni koji ga sprječavaju da živi s voljenom ženom čine to ne samo protiv načela prirode nego i vjere. Bilo je nečeg uzaludnog u mnogim tekstovima ovog renesansnog autora, ali i nešto hrabro i iluzorno, nešto gigantsko. U vremenu u kojem su rečenice poput njegovih odmah osuđivane kao heretične on se nije plašio izreći ih. Optuživao je Crkvu da je izgubila pravi odnos s natpastirom Isusom pa je zato tvrdio da on, jer je Ruten, nije podanik Papin nego je podložnik poljskoga kralja. Papu je nazvao rimskim sultanom!

Nitko poput poput Stanislava Orichòvs’kog

Ni jedan renesansni Ukrajinac nije poput Stanislava Orichòvs’kog, koji sebe naziva zaboravljenim i nepoznatim Rutenom, jasnije izrazio dramatičnost tadašnjih društvenih uvjeta u stepama i prostranstvima Poljske i Ukrajine. Bio je prvi pripadnik svoga naroda koji je u terminima moderniteta izrazio kritiku autoriteta kao što je ocrtao stanje svoje nacionalne kulture koja je sve više postajala svjesna izdvojenosti svoga identiteta. Bio je Orichòvs’kyj svjestan da na njegovu domovinu sa sjevera dolaze crni oblaci teokratične ortodoksije kao što je savršeno shvatio da im s juga dolazi verbalni ekumenizam zaogrnut pritiscima često nedovoljno upućenih vatikanskih geostratega.

Zbog svega rečenoga ne treba se nitko čuditi što je reformacija tako brzo stekla čvrsto tlo među Ukrajincima. Orichòvs’kyj, kojega su nazivali Orlando furioso Rimske kurije, u svoju duhovnu avanturu krenuo je učeći od Cicerona i Erazmusa, a tek je kasnije pokušao u svojim spisima stvoriti sintezu protestantizma i pravoslavlja. On koji je studirao i Aristotela i Platona, a koji je bio dobar bibliolog, htio je stvoriti sintezu između antike i suvremenog istočnog kršćanstva. U svemu tomu bio je izvrstan đak i zapadnog humanizma.

Njegova knjiga “Repudium Romae” iz 1551. napisana je u duhu antipapinskih spisa mnogo starijega Nijemca Ulricha von Huttena i smatrala se knjigom opasnom za katolicizam, što doista i nije čudno jer u njoj autor Rimsku crkvu proglašava hipokritskom i lažljivom, a Papu naziva neprijateljem svih europskih naroda. U svim spisima Stanislava Orichòvs’koga nalazi se cijeli niz vrlo umjesnih i točnih ocjena o slavenskim narodima, o njihovim izvorima, etničkim i povijesnim.

Panslavenske ideje

Na način još starijih humanista on etničke korijene Slavenima pronalazi u helenskoj povijesti, gdje misli da su bili zarođeni jezici svih Slavena. Odudaralo je to od uobičajene i protestantima bliske teorije o sarmatskom porijeklu Slavena koju je uporno izlagao Melanchthon, a protiv koje nisu ništa imali ni drugi protestanti, pa među njima i Hrvat Vlačić. Ukrajincima je Orichòvs’kyj donio i nešto rudimentarnih panslavenskih ideja. Njemu se kao i nekim drugim piscima onoga vremena učinilo da postoji nešto što nadilazi vjerske razlike među jezično i etnički bliskom skupinom slavenskih naroda.

Najbolji spis o tim pitanjima je piščev “Origo Polonorum”, u kojemu izričito tvrdi “Slavi igitur Poloni sunt”, a gdje pokušava južnim Slavenima pronaći helenske korijene i dovesti ih, kao nekoć Vinko Pribojević, u vezu s Aleksandrom Makedonskim. Po tim idejama Orichòvs’kyj je blizak ne samo suvremenim, pa i nešto starijim Hrvatima, nego i učenim Poljacima kakvi su bili Warszewicki i Bielski. Nekoliko političkih spisa autorovih od kojih je najvažniji “Fidelis Subditus” svojevrsna je uputa poljskom kralju Sigismundu Augustu kako da vlada svojom državom i kako da lavira između zahtjeva sitnog plemstva i vatikanskih pritisaka.

Bio je Orichòvs’kyj autor brojnih biografija i traktata, dijaloga i filipika, polemika i govora, pisao je zvonkom, ritmičnom rečenicom bogatom retoričkim figurama i brojnim vrlo umjesnim citatima antičkih autora. Latinski spisi piščevi ostavili su dubokog traga u mlađoj prozi kako Poljaka tako i Ukrajinaca, pri čemu su dolazećim naraštajima bili bliski svojim patetičnim i gotovo dramatskim izričajima. Pisac koji je s ponosom isticao svoje ukrajinsko porijeklo pa je govorio “Ruthenorum me esse et libenter profiteer”, bio je nažalost najviše čitan izvan vlastite zemlje.

Slavni nekrolog

Svjetsku je slavu doživio i njegov nekrolog poljskom kralju Sigismundu I., nekrolog vladaru katoliku kojega je obožavao, i to najviše zbog njegova zalaganja za vjersku toleranciju. Bio je taj tekst pretiskan i u zbirci najboljih renesansnih govora “Orationes clarorum hominem”. O svojoj domovini i njezinoj duhovnoj raznovrsnosti pisao je s ushitom. U pismu Ramusiju koje je bilo pretiskano u jednom venecijanskom zborniku 1556. deset godina prije smrti govorio je da je Ukrajinu u prošlosti naseljavao divlji i nepismen narod srodan obližnjim Skitima, ali da su njegovi zemljaci naslijedili vjeru od Grka, te da su već tada postali miroljubivi i prestali obožavati boga Marsa i preuzeli kult božice Minerve.

Zbog toga, veli pisac, mnogi talentirani mladići iz njegove domovine, kad odu na studij u Italiju, ondje budu greškom smatrani Poljacima, i to samo zato što je Rus’ iz kojega oni dolaze tek jedna pokrajina velike poljske kraljevine. Duhovne okolnosti iz kojih se javlja Stanislav Orichòvs’kyj trajale su još neko vrijeme nakon piščeve smrti, a onda su pod pritiskom jezuitske kontrareformacije bile posvema ugušene. Već pod konac XVI. stoljeća, a naročito nakon Koncila u Brest-Litovskom 1596., političke i religijske okolnosti su se u Ukrajini značajno promijenile i njezine veze s Vatikanom pojačale tako da kritičnost više nije bila moguća.

Još neko vrijeme nakon smrti Stanislava Orichòvs’kog odvijao se posljednji čin ukrajinske književne renesanse u kojem su se na golemoj političkoj i vjerskoj pozornici izravnije nego ikad sukobljavala dva ideološka giganta onoga doba. Bila je ta pozornica Rim, autentični, kronološki prvi i pravi italski i latinski, bio je to sukob koji je podupirala cijela protureformacijska Europa. Tadašnji se Rim sukobio s Moskvom, prozvanom Trećim Rimom, nasljednicom bizantskog Carigrada, grčkim i ćiriličkim svijetom, svijetom pravoslavnim kojega do kraja u XVII. stoljeća više nisu bili spremni podržavati ni tolerantni Ukrajinci.

I danas skandalizira Moskvu

Renesansna Ukrajina bila je sve što Ukrajina u XVII. stoljeću više neće biti. I dalje bit će to zemlja razvijene višejezičnosti, i dalje bit će jedna od identitetski najkompleksnijih europskih sredina, zemlja u kojoj se stoljećima upotrebljavalo pet jezika u vrlo različitim omjerima i funkcijama, ali bit će ona sve više zemlja u kojoj je protiv reformacijskih tendencija Katolička crkva vodila svoj križarski rat. Tom su ratu posebnu snagu pridodali isusovci, naročito nakon što su stigli u Poljsku 1565. i ondje postali glavni širitelji protureformacijskih ideja koje će se od tada sistematski javljati ne samo u Poljskoj nego i u Litvi, Bjelorusiji i Ukrajini.

Na scenu je postupno nastupio naraštaj koji je u Poljskoj i u Ukrajini konačno uspio provesti crkvenu uniju s Vatikanom, čvrstu uniju koja će dugo skandalizirati Moskvu, a skandalizira je i danas! Sve to zauzvrat značajno će duhovno mobilizirati Poljake, Ukrajince i Litavce. Bila je ta unija dugo pripremana.

Priča o njoj izlazi izvan prikaza ukrajinske renesanse. Čini mi se da je bilo važno da se pokaže kako je u nepravedno zanemarenom istočnom i jugoistočnom dijelu Europe nekoć postojao snažan humanistički duh i kako su ondje živjela društvena pravila koja su filozofi i književnici još u XV. stoljeću nazivali europejstvom.

Podsjećati na ove činjenice

Zbog toga su u tim rubnim dijelovima Europe, a to smo ovdje u ovom članku pokazali, u renesansi živjeli ljudi koji su bili u potpunom kulturnom dosluhu s europskim Abendlandom i njegovim kulturnim i civilizacijskim dostignućima. 

Potrebno je sve više podsjećati na ove činjenice, i to naročito u vremenu u kojem je nastajala prva moderna Europa. Tada je nastajao i njezin stoljetni kulturološki limes koji srećom nije bio nimalo nalik na onu ne tako davnu Europu koja je bila podijeljena željeznom zavjesom.

Tijekom devedesetih godina XX. stoljeća ta podjela prestala je vrijediti. Ipak danas ima svjetskih moćnika koji bi ovaj europski rascjep željeli oružjem obnoviti. Ukrajina im je postala idealnom pozornicom. Upravo zbog toga učinilo nam se nužnim istraživati mjesta i sudbine u kojima je kod Slavena u prosvijećenoj humanističkoj i renesansnoj književnoj republici bilo začeto snažno europsko sudioništvo.

Svu složenost odnosa Slavena i zapadne Europe ni nekoć, a ni danas niti jučer, nije činila njihova nikad potvrđena sklonost šizmi ili ortodoksiji. Njima je kao i nekoć, a tako i danas, bila imanentna kulturalna i civilizacijska heterodoksija, dostignuće koje mnogi ni danas ne raspoznaju pa ga zato i ne mogu cijeniti. Primjer suvremene Ukrajine priziva njezine renesansne pouke.