Page 233

Zvonimir R. Došen

DOK IMAMO OVAKVIH HRVATSKIH POVJESNIČARA NE TREBAJU NAM Goldstein, Klasić i Jakovina

Hrvati su jedini “kvislinzi” na svietu zato što su se ustali

u borbu protiv krvavih okupatora svoje zemlje!

U svome odgovoru na komentare Pupovčevog SNV-a Ivan Bekavac nedavno na portalu HKV-a brani i hvali Božu Skoku i Zvonimira Frku-Petešića autore nove “povijesne” knjige - Hrvatska u 30 priča, u kojoj oni nas podučavaju o: dolazku Hrvata na Jadransko more u 7. stoljeću, četrnaest hrvatskih stoljeća,Faustu Vrančiću, Marku Polu, najstarijoj židovskoj sinagogi u Dubrovniku i nizu drugih već i vrabcima poznatih tema.

U toj knjizi koja je, kako kaže Bekavac, namjenjena strancima ovaj friški “hrvatski povjesničarski” dvojac, valjda kako bi strancima prikazao “istinu i ništa drugo nego istinu”, piše i ovo: “Tjekom Drugoga svjetskog rata na tlu Hrvatske je, pod patronatom nacističke Njemačke i fašističke Italije stvorena kvislinška Nezavisna Država Hrvatska.”

Da je to obična kopija one već i magarcima dobro poznate jugokomunističke krilatice nije potrebno nikome dokazivati. Ali u čemu je ova njihova verzija gluplja od one izvorne jest da je 1941. na tlu (već postojeće) Hrvatske stvorena Nezavisna Država Hrvatska. Kako se može stvarati nešto što je već stvoreno?

Nezavisna Država Hrvatska je, poslie više od 800 godina raznih što dragovoljnih što prisilnih asocijacija s Mađarima, Austrijancima i Srbima stvorena na okupiranim hrvatskim povijesnim etničkim prostorima - tada velikosrbijanskim banovinama.

Nu počnimo redom od Skokinog i Petešićevog kopiranja svima poznate jugokomunističke podvale da je Nezavisna Država Hrvatska stvorena pod patronatom nacističke Njemačke i fašističke Italije.

Svatko tko je imalo informiran zna o onoj Hitlerovoj naredbi da se “pitanje Hrvatske prepusti Italiji” pa ovdje o Skokinom i Petešićevom “njemačkom patronatu” nije potrebno razpravljati.

A kako je izgledao patronat fašističke Italije pod kojim je prema Skoki i Petešiću stvorena Nezavisna Država Hrvatska opisao je jedan od sudionika na prelimnarnim pregovorima 25. travnja 1941. u Ljubljani dr. Edo Bulat pod naslovom - Potomstvo bi trebalo zapamtiti kao upozorenje na opasnost i smrt:

“…Najednom se otvore ogromna vrata”. Na njima se pojavi jedan omanji, krivonogi Talijančić. Gotovo svečano nas pozva da izvolimo ući. Svi smo na broju i ulazimo. Pred nama puna slika koju zacijelo nitko nije predviđao, niti bio u stanju predvidjeti. Dvorana je velika i vrlo visoka.

Prvo što nam upada u oči bila je jedna ogromna karta obješena visoko, sučelice nama koji smo ulazili. Karta je predstavljala buduću Hrvatsku. Iako fizička, na njoj su bile označene granice hrvatske države.

Kao dobar geograf još iz ranije mladosti, odmah uočih dokle idu.

Tik od Karlovca na jug, pa gotovo u ravnoj crti do pred Kastav i u blagom zavoju na sjeverozapadni kut Crne Gore. Čudni torzo kojem fali sve od trbuha na niže.

Učinilo mi se u tom času da će me bol shrvati. Cielu polovicu Hrvatske s Dalmacijom kane odvojiti od hrvatske države. Ništa od Dalmacije i našega mora ne bi pripalo Hrvatskoj. Pa čak bi i same granice Hrvatske bile daleko od Dalmacije. Jedva sam se uspio pribrati od tog udarca.

S lieve strane sobe amfiteatralno smjestila se čitava zbirka sijedih i prosijedih generala talijanske vojske, a pred njima odmah do samog središnjeg stola vižlasti i mladi Galeazzo Ciano (Mussolinijev zet i ministar vanjskih poslova, op. a.), u crnoj bluzi smnogo plavog, crvenog i žutog šarenila, u vrlo svietlim čizmama i jako izbočenim čeljustima.

Svi stoje i šute gledajući ponešto u nas pridošlice ali najviše u Poglavnika koji je stajao kod sredine stola.

Poglavnik nas mrko, ali ljubazno pozva da se smjestimo pred njim.

Zaokrenut je prema nama.

S lieva od njega čitav onaj vijenac jastrebova treptajućeg pogleda, koji kao da se spremaju da slete na plien.”

Dr. ANTE PAVELIĆ SE SVOM SVOJOM SNAGOM, SVIM SVOJIM BIĆEM BORI PROTIV TALIJANSKIH POSEZANJA I PRIETI IM RATOM

“Poglavnik uzima rieč i to na hrvatskom jeziku”, nastavlja dr. Bulat. “Po običaju govori polako, kao da lovi misli koje mu bježe uokrug.Rieč mu je tvrda, a ponešto i umorna. Kaže nam odprilike ovo:

“Ministar vanjskih poslova Italije g. Ciano postavio je ovaj zahtjev Italije na naše područje”, i pokaza nam rukom na kartu. “Nadalje je rekao g. Ciano da bi sve ono što je sjeverno od te crte imala biti hrvatska država nezavisna od Italije i da snjom možemo činiti što hoćemo, pa čak ako hoćemo i pripojiti Njemačkoj. Da bi podkriepio te svoje zahtjeve Ciano, skupa sa prisutnim generalima, iztakao je slijedeće: Italija ulazi već drugi put u rat da bi ostvarila baš ovu granicu koju danas traži.

Za to su oni, veli, dali šest stotina tisuća mrtvih već u prvom ratu, pa veli, neće ništa propustiti da ovu priliku do kraja ne izkoriste.

Jedino ako bi Hrvatska htjela stupiti u tješnje odnose s Italijom onda bi Italija bila spremna dati Hrvatskoj izlaz na more i to u širini od kojih 30 kilometara negdje na području između Kraljevice i Senja.

Ja sam mu na to odgovorio slijedeće: Kad bismo mi prihvatili ovo tek kao bazu za pregovore tada bismo se svi mi prisutni ovdje našli u vrlo čudnoj situaciji. Svi bismo bili podanici Italije jer smo svi rođeni u krajevima koje Italija traži za sebe.

Ali i bez obzira na to, rekao sam mu, da nitko od Hrvata neće nikada prihvatiti ni razgovor na tkvom temelju, a kamoli vođenje pregovora.

Mi ćemo u takvom slučaju ostaviti sve, odreći se svih savezništava i Italija će umjesto onoga što traži, nakon dva rata, imati još i treći - i to s nama”.

Upozorenje na smrtnu opasnost rezaurekcije okupatora koji je 1945. nasliedio talijanske fašiste bi među prvima trebalo zapamtiti ovo današnje potomstvo tisuća hrvatskih branitelja koji su u onome i ovome poslijednjem ratu svoje živote dali u uzpostavi i obrani svoje države, a naročito taj Božo Skoko iz Radišića u Hercegovini (za toga drugoga ne znam gdje je rođen) jer je među onih 98% Hercegovaca koji su branili i ginuli za državu koju on naziva kvislinškom vjerojatno bio, a možda i poginuo, i njegov djed. Ne znam koliko je star ali izgleda mi da je Božo, kao i mnogi drugi potomci častnih hrvatskih domoljuba, jedan od onih mladih “modernih” ljudi odgojen u školama u kojima su im “hrvatsku povijest” predavali Ivo Goldstein, Tvrtko Jakovina i Hrvoje Klasić.

Ovo su bili dani iskrenog domoljublja, ponosa, herojstva i slave

“Kvisling” je jugokomunistička krilatica koja bi trebala služiti kao epitet za najvećeg izdajnika, tj. za sve one koji su se borili protiv njih, naročito oni koji su iz bilo kojih razloga, za vrieme 2. svj. rata bili na strani Sila Osovine.

Taj epitet “izdaje i sramote” dobio je svoje ime po norveškom političaru Vidkunu Abrahamu Quislingu. Kao vrstan norveški političar i diplomat Quisling je od 1931. do 1933. bio ministar vanjskih poslova, a od 1. veljače 1942. do 9. svibnja 1945. predsjednik vlade kraljevine Norveške. Prije nego se počeo baviti politikom služio je u norveškim oružanim snagama gdje se kao glavnostožerni bojnik pokazao kao izvrstan vojnik i časnik.

Po završetku specijalizacije na “Institutu za ruska pitanja”, 1918., poslan je u Sovjetski Savez gdje je za vrijeme prvog Gladomora u Ukrajini 1921. godine, s poznatim dobitnikom Nobelove nagrade za humanizam Fridtjofom Nansenom radio na spašavanju od gladi umirućih masa ukrajinskoga naroda.

Poslije toga vratio se u Moskvu gdje ja radio s norveškim veleposlanikom Frederikom Prytzom.

Kad je Prytz 1927. g. Otišao, Quisling je ostao raditi kao norveški diplomat, istovremeno odgovoran i za upravljanje britanskim diplomatskim poslovima.

Za te zasluge britanski kralj George V. dodielio mu je odlikovanje s titulom Zapovjednika reda britanskog imperija ( Commander of the Order of the British Empire ).

Pa kako i zašto je onda 1942. g. tome do tada za Britance časnome nositelju jednog od njihovih najviših odlikovanja to odlikovanje oduzeto i zašto je od tih istih Britanaca proglašen najvećim izdajnikom u poviesti i kako je za Saveznike i njihove komunističke privjeske njegovo prezime postalo sinonim za superizdajnika?

To se dogodilo zato što je Vidkun Quisling, poslije svega što je vidio u boljševičkom raju radnika i seljaka, postao otvoreni mrzitelj i neprijatelj boljševika i svih koji su s njima šurovali i zato što je, po njegovom mišljenju, od dva okupatora izabrao onoga manje opasnog.

Britanski su imperijalisti stoljećima uzimali za svoje “bogodano pravo”, na njihovom jeziku “God-given right”, supremacije nad Sjevernim Atlantikom i dijelom Sjevernog Ledenog Mora, pa su naravno smatrali da je onda normalno da s time imaju pravo i na vojnu, političku i ekonomsku kontrolu nad Norveškom.

Pošto je u svome, odavna poznatom, cilju dominacije nad drugim narodima javno ili tajno uvijek imala veze, pogodbe i ugovore s Rusijom, kako s nekadašnjom carskom tako sad i s boljševičkom, nesmetan prolaz Sjevernim Atlantikom u Sjeverno Ledeno More koji je uvijek za Vel. Britaniju bio od ogromne strateške važnosti, kako za vrijeme prvog tako i sad na početku Drugog svj. rata. Problem je bio u tome što je Norveška u to vrieme i za Niemce bila strateški vrlo važna. Niemcima je bilo jasno da će kad dođe do rata s SSSR-om Churchill i Staljin sklopiti savez protiv Njemačke. Njihova obavještajna služba Abwehr već je nekoliko godina pratila sve, ne baš tako tajne, pregovore koji su se vodili između Vel. Britanije i Sovjetskog Saveza.

Nekoliko mjeseci prije zauzimanja Francuske i biega 350.000 britanskih vojnika, pripadnika tkzv. British Expeditionary Force koncem svibnja i početkom lipnja1940. g., u vodama tada još neutralne Norveške dolazi do nekoliko bojnih mečeva između britanskih i njemačkih ratnih brodova. Norveška je Britancima trebala kao most za izravnu vezu sa Sovjetskim Savezom, a Nijemcima kao mostobran za prekid i spriječavanje te veze.

Kad je njemačka vojska 9. travnja 1940. zaposjela Norvešku Quisling je bio lider stranke Nacionalnog jedinstva ( Nasjonal Samling ). Norveška je u to doba bila slobodna kraljevina. Quisling, kao ni drugi Norvežani nije tražio da itko okupira njegovu domovinu, ali kad ju je Niemačka okupirala netko je morao barem nominalno preuzeti dužnost predsjednika vlade.

Iako su snage Wehrmacht-a zaposjele Norvešku ona je i dalje bila država norveškoga naroda i, bez obzira koja politička stranka je bila na vlasti, nije u nikojem smislu podpuno izgubila svoj suverenitet. Tek 7 mjeseci poslije niemačke okupacije Quisling je pobjedio na slobodnim izborima i 1. veljače 1942., postao premierom Kraljevine Norveške. Prema tome jasno je da on nije nikoga izdao. Ali zato što je postao premier pod njemačkom a ne pod britanskom okupacijom Britanci su ga proglasili najvećim izdajnikom na svietu.

Bilo je i drugih koji su se kad su Niemci okupirali njihove države prilagodili situaciji, kao napr. Milan Nedić u Srbiji ili Ion Antonescu u Rumunjskoj, Horty u Mađarskoj, Tiso u Slovačkoj i drugi. Ali ne samo da njihova prezimena nitko ne rabi kao epitet za veleizdaju, nego njih nitko osim komunista ne naziva izdajnicima niti njihove države nacističkim marionetama. Srbi Nedića slave kao srbskog domoljuba koji je “spašavao šta se spasit dalo”.

Ne obzirući se na taj nesklad, danas, kao i uvijek u prošlosti, skoro svi “zapadni” pisci, novinari i svaki kučkin sin i njegova mater, kad pišu o bilo kojem ratu, o bilo kojem zločinu na prostorima koje oni zovu Balkans, ne mogu a da se na “osvrnu” na Nezavisnu Državu Hrvatsku kao “nacističku marionetsku državu” i njezine oružane snage kao “fašističke kvislinge” (Nazi pupet state and fascist quislings).

U tome im ovom svojom knjigom obilno pomažu i ovi novi “hrvatski povjesničari” Božo Skoko i Zvonimir Frka-Petešić, kojima očito nije jasno da su od svih naroda koji su bili na strani Sila Osovine Hrvati jedini koji, i da su htjeli, nisu mogli nikoga izdati i da su oni jedini “kvislinzi” na svietu zato što su se ustali osloboditi svoju zemlju od okupatora.