Page 208

Davor Dijanović

Ovu činjenicu o mudžahedinima i džihadistima

u BiH se nastoji prešutjeti

Prošlo je dvadeset i osam godina od potpisivanja Daytonskog sporazuma. Sporazum koji je trebao predstavljati provizorij postao je trajno "rješenje" koje, međutim, nije riješilo niti jedan problem u Bosni i Hercegovini.

I danas BiH muče isti problemi kao i 1995. godine. Tri naroda u toj državi ne mogu postići konsenzus oko elementarnih zajedničkih strateških ciljeva. Budućnost BiH u rukama je međunarodnih faktora kojima ova država nerijetko služi kao poligon međusobnih obračuna.

Još u vrijeme rata u Bosni i Hercegovini postojali su jaki utjecaji iranske obavještajne službe (unatoč tome što bosanskohercegovački muslimani pripadaju sunitskome islamu, a Iran šijitskom), a posljednjih godina snažniji su turski i arapski utjecaji. Bošnjaci općenito uživaju potporu islamskoga svijeta.

Turski predsjednik Recep Erdoğan svojedobno izjavio da mu je Alija Izetbegović "ostavio Bosnu u amanet". Jačanje turskoga utjecaja u Bosni i Hercegovini u skladu je s politikom neoosmanizma koju, s manjim ili većim intenzitetom, već godinama provodi ova transkontinentalna sila.

Paradžemati

Sigurnosnu ugrozu za Bosnu i Hercegovinu, ali i za Republiku Hrvatsku predstavljaju tzv. paradžemati (prema procjenama u BiH postoji 21 paradžemat) u kojima se okupljaju vehabije i pripadnici radikalnog islama koji uživaju potporu moćne Saudijske Arabije. U sela u kojima žive i djeluju sljedbenici vehabijsko-selafijske inačice islama, policijske i sigurnosne snage BiH zapravo nemaju pristup.

Riječ je o tzv. no-go zonama. Uglavnom je riječ o ostatcima mudžahedina i džihadista koji su devedesetih ratovali na strani Bošnjaka, što je činjenica koju se danas nastoji prešutjeti i(li) marginalizirati.

Bivši džihadist Maajid Usman Nawaz u svojoj je biografiji napisao da je moderni džihad - koji smo najradikalnije gledali u krvavim pohodima tzv. Islamske Države - rođen upravo u Bosni i Hercegovini. Ritualna klanja bila su specijalnost postrojbe El-mudžahid (dio 7. muslimanske brigade u sastavu 3. Korpusa Armije BiH pod neposrednim zapovjedništvom Alije Izetbegovića) koja su počinile velike zločine nad Hrvatima i Srbima.

Kamp u kojem su bili zatvoreni ugledni travnički Hrvati

Hrvati srednje Bosne zapravo su bili prve žrtve modernih džihadista. Istih onih džihadista koji i danas visoko kotiraju među sarajevskim političkim i vjerskim krugovima, pa je tako u ožujku 2016. reisul-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Husein ef. Kavazović u posjet primio Imada Al-Husina poznatijeg kao Abu Hamza.

Abu Hamza je bio ratni vođa mudžahedinskih boraca u Gučoj Gori i jedan od vođa kampa na Orašcu gdje je ritualno odsječena glava srpskome civilu Dragoljubu Popoviću. U tome kampu bili su zatvoreni i ugledni travnički Hrvati, uključujući svećenike i časne sestre, nad kojima su se vojnici tzv. Armije BiH iz odreda El – Mudžahid nekoliko mjeseci iživljavali.

Prema procjenama hrvatskih obavještajnih službi, koje je svojedobno javno iznijela bivša predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, i danas u BiH živi oko deset tisuća radikaliziranih pripadnika islama.

U najnovijem izvješću SOA ističe se da "u pojedinim državama Zapadnog Balkana i dalje su aktivne organizirane skupine radikaliziranih salafita džihadista koji ne priznaju službene islamske zajednice i demokratski poredak matične države, odobravaju nasilne i terorističke načine postizanja svojih ciljeva te potiču na mržnju prema 'nevjernicima' u koje ubrajaju i muslimane koji ne pripadaju njihovoj interpretaciji islama".

Kampovi za obuku paravojnih jedinica?

Posljednjih tjedana ponovno se otvara pitanje potencijalnih kampova za paravojnu obuku. Ministar obrane Zukan Helez izjavio je da u BiH postoje kampovi u kojima se provodi paravojna obuka u kojoj sudjeluju instruktori iz Rusije i Republike Srpske. Ova je izjava došla nakon što je Milorad Dodik iznio tvrdnju da u BiH postoje islamističke terorističke ćelije.

Dijelom, riječ je o međusobnim političkim obračunima. Teško da bi službama zapadnih zemalja promaklo neko intenzivnije obučavanje paravojnih jedinica u BiH. No da tragovi navedenoga postoje, u to ne treba sumnjati.

Iako su Hrvati u Bosni i Hercegovini jedini istinski prozapadni faktor, koji podupire ulazak te države u euroatlantske integracije, oni u zaštiti svojih interesa nemaju potporu zapadnih zemalja. Američko veleposlanstvo u BiH do sada je redovito zagovaralo bošnjačke interese, a visoki predstavnici, uz donekle iznimku Miroslava Lajčaka, redovito su zagovarali bošnjačke pozicije.

Od Barryjevih amandmana (2000.) i Petritschevih (2002.) do danas traje proces političke desubjektivizacije Hrvata u Bosni i Hercegovini čiji je broj u odnosu na 1991. godinu prepolovljen. Očuvanje koncepta konstitutivnosti, koji bi Sarajevo najradije ukinulo, i promjena Izbornog zakona predstavljaju minimum ispunjenja uvjeta za opstanak Hrvata u BiH.

Nestao general Armije BiH osuđen za ratne zločine: Zapovijedao je mudžahedinima kojima je ovako govorio: 'U Bosni su sada ojačani korijeni islama...'

No dugoročno rješenje svakako nije sadašnja organizacija u kojoj tri naroda imaju dva entiteta, pri čemu se najmalobrojniji narod nastoji politički eliminirati i svesti na status nacionalne manjine. Bez korjenitih reformi koje će podrazumijevati nove oblike organizacije - Bosna i Hercegovina ostaje udžbenički primjer propale države, ali i sigurnosni problem s potencijalom ozbiljne ugroze međunarodne sigurnosti.