Damir Radoš

OSOBNE JUTARNJE REFLEKSIJE

Od završetka Domovinskog rata do danas hrvatski elektorat, faktualno manji

dio građana koji redovito izlazi na izbore, pokazao je u većini slučaja da glasanje ide po ideološkoj liniji. Proces istovremeno ukazuje na neinformiranost velikog dijela glasačkog tijela i u pogledu izbora kandidata kao i u pogledu razumijevanja njihovih programa, ako oni uopće u ozbiljnom, javnom smislu postoje. 

Štoviše, taj civilni nered ukazuje da kompleks izbornih zakona Republike Hrvatske već barem tri decenija krši ljudska prava i da se dobronamjernom i strpljivom narodu namjerno prodaje rog za svijeću.

Ako se izdvoji određena doza oproštaja jer smo ipak izašli iz rata i dugogodišnjeg totalitarnog režima, taj dualizam neznanja i strpljenja mnogo podsjeća na Guareschiev Mali Svijet, a nanio je ovoj zemlji velike štete: nismo napredovali kao što smo mogli i kao narod zaslužili, a upali smo u jazbinu podijeljenosti još više nego prije. Ona danas ne samo da stoično postoji, već je strateški upotrebljavana upravo po onim kandidatima - kasnije dužnosnicima – za koje nismo imali dobre, ili ikakove informacije prigodom izbornog procesa. 

Sada, svi plaćamo dividende za neznanje ili možda više za nehaj neodgovornih koji su – kao što je to rekao komunista Drug Tito kada je opisao jugoslavensku, konspirativnu, komunističku elitu u Moskvi – “ zasjeli tamo gore”.

Danas, možda važnije od ičega, je potreba za potragom profesionalno kvalificiranih ljudi, a potom promjenom sadašnjeg sustava: u mnogim aspektima života mi smo republika na papiru a demokracija u priželjkivanju. 

Sadašnji stranački sistem i njegova primjena u administrativno vođenje zemlje (namjerno ne rabimo riječ “vlast”), ukazuje više na feudalno pogodan sistem u kojem Ferko Tahi dijeli titule i “uhljebljuje” zadužne članove udruge, nego na kontemporarni, efektivni i representativni sistem za koji je narod 1990 dao svoje glasove u riječi i krvi. Izvinite gospodo, a ovo na račun većine u Hrvatskom Saboru, skoro svima u pravosuđu, naročito inertnoj Akademiji, od starog do novog vodstva (koje de fakto ukazuje male razlike) i velikog dijela sudstva: sa svim svojim mnogim nedostatcima, čak je i NDH imala manje od 1% tako zvanih foteljaša, a za malverzacije, nepotizam, krađu državne imovine, presude su bile nemilosrdne. Oni koji danas vode ovu zemlju, ili prezumiraju da to čine, trebali bi uvažiti te riječi jer su nemilosrdne, a upravo to žele biti!

Danas, kao u prijašnjoj Titovoj državi, uhljebljujemo članove obitelji, partije ili stranke i zaslužne za opstojanje tog sistema. Đilasova Nova klasa je prema ovoj danas bila diletantska. Od glavnog državnog tužioca, starog i novog jer razlike osim imena nikakove nema, do administracije i upliva na medije, jedina konstanta u ovoj državi je “ Aga sjaši da Ali beg uzjaši”. 

Ljudima koji su odrasli u slobodnom svijetu i koji su nesebično sudjelovali u procesu rada za boljitak ove nacije, to ne samo da je teško, to je arogantno i neprihvatljivo;

* a neprihvatljivost poziva na promjene; 

* a promjene moraju doći iznutra, od naroda; 

* a narod želi znati punu istinu; 

* a istina je utajena po individualnim močnicima, klanovima i sistemu koji u mnogim slučajima ne vrijedi težinu papira na kojem je zapisan. 

U Hrvatskoj kršenje ljudskih prava počinje sa površnim i nepotpunim zakonima pa se nastavlja upravo jezovitom administracijom pa neiskusnim, nesposobnim ili potplaćenim sucima, pa jadnoj policiji koja mora izvršavati regule i ugnjetavati vlastite građane.

Sve to je više nego neprihvatljiv diletantizam; to je u najmanju ruku nemoralno

ponašanje, a vjerojatnije kriminal koji se ne može eradicirati samo zato jer oni koji bi trebali pisati statute, sprovode zlo. Svemu tome nedostaje moral, savjest i odgovornost.

Za neispunjena obećanja, za decenijske odluke koje marginaliziraju prosječnog hrvatskog čovjeka, njegovu vjeru, tradiciju i jezik, za političku podložnost i prioritete vlastitih interesa, mora biti posljedica.