Matija Hunjadi
KOMEMORACIJA NA KOČEVSKOM ROGU ZA ŽRTVE KOMUNISTIČKOG POKOLJA POD VODSTVOM TITOVIH PARTIZANA
U Sloveniji je u subotu održana velika komemoracija u Kočevskom rogu. Na ovom mjestu nakon završetka II. Svjetskog rata 1945 godine, Jugoslavenski komunisti pod vodstvom Titovih partizana počinili su strašan zločin i masovni pokolj nad 30,000 pretežito Hrvata i Slovenaca, civila i ratnih zarobljenika.
Komemorativna svečanost sa Svetom misom održana je u subotu kod jame pod Krenom u Kočevskom rogu. Predsjednik Slovenske biskupske konferencije (SŠK) Anton Saje podsjetio je da je svrha godišnjeg susreta pod Krenom molitva za pokojne te za pomirenje i oprost u slovenskom narodu. „Pomirenje i oprost je Božje djelo, ali se ne može ostvariti bez ljudske suradnje i odricanja od zla. Za to je potrebna odluka, stalni napor i suradnja svih”, istaknuo je biskup te dodao kako je “budućnost uvjetovana odbacivanjem osvete i traženjem istine i pravde za sve.”
Komemoraciji na Kočevskom Rogu nazočili su, između ostalih, bivši predsjednik Republike Borut Pahor i bivši premijer Janez Janša.
Predstavnici Hrvatskih vlasti još se nikada nisu pojavili na mjestu ovog strašnog zločina, jednog od najvećih u povijesti moderne Europe. Pa tako i ove godine Hrvatski predsjednik vlade Andrej Plenković (HDZ) kao i predsjednik Republike Hrvatske Milan Milanović (SDP) nisu došli odati počast žrtvama svoga vlastitog naroda, štiteći šutnjom zločine svojih komunističkih predhodnika.
Partizanski oficir Simo Dubajić svjedoči da je svakog dana na Kočevskom rogu ubijeno 5-6 vlakova punih zarobljenika, a veći dio bili su Hrvati (klikni i gledaj cijeli film)
Govor Slovenskog premijera Janeza Janše na Kočevskom Rogu 2020
U nastavku je govor Janeza Janše kojeg je održao na komemoraciji 2020 godine uz jamu pod Macesnovom goricom u Kočevskom Rogu. Ovo prenosimo da bi Hrvatski premijer Andrej Plenković (član HDZ) i predsjednik RH Milan Milanović (član SDP) vidjeli kako se treba odnositi prema prošlosti svog naroda. U ozračju ovog govora održana je i jučerašnja komemoracija na mjestu strašnog zločina.
“Dragi članovi obitelji neuspjelih mučenika,
Poštovani predsjedniče Republike,
Poštovani nadbiskupe,
Dragi svećenici,
Braća i sestre,
Dana 25. lipnja 1945. godine, prije 75 godina, Edvard Kardelj je iz Beograda poslao osobnu depešu Borisu Kidriču u Ljubljanu tražeći brže čišćenje i strijeljanja. Ubojstva su ubrzana i moj otac je prevezen u Kočevje.
Nepun 14 godina kad je počeo rat, otac je samo godinu dana kasnije za vrijeme hajke talijanskih okupatora sam sebi iskopao grob, potom se sakrio preko nove njemačko-talijanske granice, stražario na karti Doma. Stražar u Polhov Gradecu, pobjegao iz zatvora na Ljubljanskom dvorcu, osuđen na 20 mjeseci prisilnog rada i poslan u koncentracijski logor Dachau u Njemačkoj, pridružio se drugim domobranima koji su se povlačili u Viktring, vraćen je u Jugoslaviju i u Partizanski logor Šentvid kod Ljubljane.
Baš na ovom mjestu ispod Macesnove gorice, njemu i stotinama njegovih mladih ili maloljetnih vršnjaka naređeno je da stoje naspram mitraljeza, a da im nije ni suđeno, a kamoli da su krivi.
Nakon što je za vrijeme okupacije napustio domobransku dužnost kako bi pomogao obitelji na imanju i pobjegao iz njemačkog zatvora, sud ga je proglasio krivim za dezerterstvo i poslao u Dachau. ‘Osloboditelji’ su ga, međutim, bez suđenja i nevinog poslali u smrt u jamu na Kočevskom rogu. Sami pakao ovog stratišta i vrijeme provedeno okružen umirućim žrtvama ostavili su ga za cijeli život.
Ono što su krvnički meci promašili, režim je nadomjestio širenjem straha i ubijanjem sjećanja na njega i istinu.
U to vrijeme nezamislivog užasa i prijetnji smrću, ljudi su skovali novu rečenicu: “Bolje je da ne znaš.” Istina je bila toliko strašna da mi, mladi, isprva nismo mogli vjerovati ni u njezine djeliće. Očito je toliko strašno da u proteklih 75 godina nitko u Sloveniji nije uspio snimiti film o ovoj tragediji koja nas je tako sudbonosno podijelila. Ipak, istina je preživjela u malim skupinama, u nekim crkvama, u susjednim zemljama i diljem svijeta, među preživjelima i pošteđenima. I među ubojicama, koje su u besanim noćima čekale svoj kraj.
U Europi je 20. stoljeće proizvelo dva velika zla, nacionalsocijalizam i komunizam. Stotine milijuna ljudi patilo je zbog njih dvoje. Zlo se ne može trajno izbrisati ni osvetom ni zaboravom, već isključivo pravnom državom.
U ljudskoj je prirodi oduprijeti se nepravdi. U ljudskoj je prirodi da teži slobodi i pristojnom životu. Pojedinci uvučeni u vihor okupacije i građanskog rata koji su htjeli ostati vjerni sebi često su ostajali bez dobrog izbora.
Stoga, umjesto da živimo jedni s drugima, trebali bismo barem nastojati ne živjeti jedni protiv drugih, nego jedni uz druge. Zasad smo tek zagrebali površinu.
No, stojeći na ovom svetom mjestu užasa, moramo vrlo jasno poručiti onima koji su ponovno skandirali smrću na ulicama i trgovima Ljubljane: nećemo dopustiti da Sloveniju ponovno bacite u divljaštvo. Ova slijepa mržnja već je uzrokovala previše patnje. Učinit ćemo sve što je u našoj moći da to spriječimo. Unatoč tome što smo zakopani u svakodnevne probleme i izazove, ne smijemo propustiti bit.
Što reći našim mladim sunarodnjacima koji su izgubili živote na dnu ove provalije pod Macesnovom goricom. Ponovno ujedinjeni i konačno pomireni u smrti, oboje šutke gledaju u nas žive, tiho nas pitajući proteklih 75 godina: “Jesu li vas naše smrti i žrtve nečemu naučile?”
Odgovor je ipak: da.
Istina o vašoj sudbini i, za mene izravno, sudbini moga oca koja nas je pogodila takvom težinom neposredno prije osamostaljenja, nasilno je svjedočanstvo o posljedicama koje može izazvati nacionalni raskol u kritičnom trenutku, te nas je potaknula da učinimo sve najbolje kako ne bi skrenuli na ovaj poznati, jezivi put pola stoljeća kasnije. I uspjeli smo.
Druga, poslijeratna generacija, koju na neki način ovdje predstavljamo ja i predsjednik Borut Pahor, izborila je 1991. neovisnu Sloveniju unatoč svim lošim prognozama i predviđanjima, bez prolijevanja krvi u tom nevjerojatnom komunističkom ludilu. To je još jedan razlog zašto imamo pravo svakoga, bez iznimke, ukopati u za to predviđene grobove.
Da ponovno postanemo civilizirana nacija!
Da primimo sve pokojne u našu zajednicu i ozdravimo je. Da odagnamo mržnju iz naše domovine i usredotočimo se na temeljnu poruku naše ustavne himne: Po svoj zemlji mir nam se vrati, radosno mirenje!
Unatoč svemu, Slovenci su na isti dan u godini, 25. lipnja 1991., točno 46 godina nakon strašne zapovijedi o čišćenju i pogubljenjima, izborili samostalnu državu. Ideja sanjana na Svetim Višarjima i pretočena Svibanjskom deklaracijom postala je stvarnost.
Usprkos kobnom raskolu, neosporno je razdoblje u modernoj povijesti Slovenije kada su se Slovenci ujedinili i ujedinili u ostvarivanju plemenitog cilja. Našu naciju vežu temeljne vrijednosti.
Imamo sveti dan, kada je, jedini put u svojoj povijesti, slovenski narod sam sebi pisao presudu. Bila je to veličanstvena presuda i, da je danas ponavljamo, rezultat plebiscita bio bi isti. U teškim vremenima, narodnu odluku zajedno su branili sinovi partizana i domobrana. Sinovi procesuiranih i deportiranih emigranata dobrovoljno su se pridružili slovenskoj Teritorijalnoj obrani.
Stoga: težimo pomirenju, liječimo rane, čuvajmo sjećanja i istinu. Postavimo to vrijeme sloge na pijedestal slovenske državnosti.
Tako ćemo činiti dobro svim budućim generacijama naših potomaka. Imamo Ustav i ustavne vrijednosti koje su zajedničke i jednake za sve. Imamo neovisnost. Imamo zajedničke nacionalne i državne simbole. Imamo divnu zemlju, vrt svijeta bez premca. U vrijeme najtežih iskušenja pokazujemo svoju sposobnost. Sposobnost da se, iako kasno, prisjete imena i sjećanja na sve nepokopane.
Svi naši pokojni.
Ostaj zdrava domovino.
Bog te blagoslovio!
Kompletan sadržaj na ovim stranicama ©2015-2023 Hrvatski Filmski Institut. Sva prava pridržana