Kazimir Mikašek


ZLOČIN BEZ OSUDE I KAZNE TITU, 

PARTIZANIMA, KOMUNISTIMA I SRBIMA


Kako je rudarski inženjer iz Srebrenice otkrio jamu sa tijelima žrtava Bleiburga


Nakon partizanskih likvidacija u junu 1945. godine, rudnik je ponovo otvoren već 1. studenog iste godine i radio je sve do 1992. godine. Tamošnji su rudari svakodnevno ulazili kroz okno kroz koje su posljednji put prošle žrtve i prolazili su pokraj zatrpanih rovova u kojima su bili posmrtni ostaci među kojima je bilo i mnogo žena, o čemu svjedoče i pronađene ženske pletenice.




















Kada je u siječnju 2008. godine pokrenuta inicijativa za otkrivanje istine o Hudoj Jami i partizanskim zločinima nad ratnim vojnim zarobljenicima i civilima u kojima je samo na ovom mjestu u Sloveniji 1945. godine ubijeno približno 3.000 osoba, posao na otkrivanju posmrtnih ostataka povjeren je Mehmedaliji Aliću, rudarskom inženjeru koji je kao dijete iz Srebrenice odselio u Sloveniju. 


Nakon partizanskih likvidacija Hrvatskih vojnika i civila u lipnju 1945. godine, rudnik je ponovo otvoren već 1. studenog iste godine i radio je sve do 1992. godine. Tamošnji su rudari svakodnevno ulazili kroz okno kroz koje su posljednji put prošle žrtve i prolazili su pokraj zatrpanih rovova u kojima su bili posmrtni ostaci među kojima je bilo i mnogo žena, o čemu svjedoče i pronađene ženske pletenice.


“Dugo se o tome šutjelo, pričalo se potiho. Međutim, zahvaljujući tome što je otkrivena Huda Jama, sada čitav svijet zna za to što se dogodilo u Bleiburgu”, ispričao je Alić za Stav.


Drugog ožujka 2009. godine Alić je prvi ušao u dugo skrivanu grobnicu. “Svuda vidim na desetine ostataka cipela, kaiševa, crvene žice za vezivanje. Ubrzo, na lijevoj strani u kanalu ugledah kostur čovjeka na čijim su nogama još bile cipele. Kad sam došao bliže i pogledao prema njegovoj glavi, nisam se uplašio od kostura, ali onako otvorena usta ostala su na izdisaju i odlikovala su svu bol i patnju. Bio je to jeziv smrtonosni krik”, napisat će kasnije Alić u svojoj knjizi “Niko i ništa“.


Tek je sutradan, kada su i drugi rudari s lampama ušli u jezivu prostoriju, Alić vidio razmjere stradanja u rudniku Huda Jama. “Mumificirana ljudska tijela, složena jedna preko drugih preko cijele širine hodnika i u dužinu… Sva gola ljudska tijela koja su se vidjela bila su kao prelivena gašenim krečom, bijela, s očuvanom kožom i muskulaturom.”



















Nakon što je s ekipom rudara pronašao 467 skeleta, nadležni su razmatrali mogućnost obustave radova zbog nesigurnosti jamskog prostora. Ipak, Mehmedalija Alić ustrajao je u borbi protiv predstavnika slovenskih vlasti te krenuo s istraživanjem okna.


Nakon što je otkrio posmrtne ostatke oko 1.500 ljudi, Alić se dugo morao boriti da se, šezdeset godina nakon što su počinjeni, progovori o zločinu partizana te da se pronađeni ostaci dostojno pokopaju. U isto je vrijeme očajnički pokušavao naći posmrtne ostatke svoja dva brata koji su nestali nakon pada Srebrenice, u ljeto 1995. godine.


“Tad nisam uspijevao u svojoj nakani da se ljudi iz Hude Jame pokopaju. U isto vrijeme, ni jedan moj brat nije pronađen i pokopan. Nakon godina borbe sam uspio, pokopao sam oba svoja brata u Potočarima, a i ljudi iz Hude Jame, njih oko 1.500, pokopani su u Mariboru”, priča Alić.


Alić je kao dječak došao iz Srebrenice na školovanje u Sloveniju ne znajući da će biti upisan u školu za rudare. Partizani su mu na kraju Drugog svjetskog rata ubili dva djeda. Snage Vojske Republike srpske u Srebrenici, točno pedeset godina poslije, dva brata.


O svojoj je borbi Alić napisao knjigu „Niko i ništa“. U njoj pripovijeda o svom djetinjstvu u Srebrenici, odlasku na školovanje u Sloveniju, pokušaju uspostavljanja kontakta s porodicom u Srebrenici u srpnju 1995. godine, susretu s majkom nakon godina odvojenosti, radu u rudniku Huda Jama…


O Aliću će godinama kasnije biti snimljen i film pod naslovom Rudar, koji je 2017. bio slovenski kandidat za Oscara, u režiji Hanne Antonine Wojcik Slak. 















“Huda Jama i Srebrenica su me obilježile. Čitav moj život bio je obilježen ubistvom mojih djedova. Ne znam ko su osobe koje sam otkrivao u Hudoj Jami, ali to mogu biti moji ili naši djedovi. Puno se toga dogodilo i ispreplitalo u tih 50 godina. U Sloveniji sam vjerojatno jedina osoba koja je povezala lijevo i desno. Iako sam ja u duši ljevičar, desničari su me bolje prihvatili ovdje. Iako sam ja socijalista, shvatio sam da je Titov režim napravio strašne stvari, greške koje je trebalo iznijeti na svjetlo dana. I imao sam puno problema ovdje kada sam govorio o ubijenima u Hudoj Jami. Sada me i jedni i drugi podržavaju”, kaže Alić.


Zbog napora i upornosti na otkrivanju masovne grobnice u rudniku Huda Jama, Mehmedaliju Alića tadašnji je slovenački predsjednik Borut Pahor odlikovao 2014. godine. 


Dvije godine kasnije, u listopadu 2016. godine, na groblju Dubrava kod Maribora pokopano je 796 posmrtnih ostataka Hrvata iz rudnika u režiji Slovenske vlade. Hrvatska vlada u tome nije sudjelovala niti je itko iz Hrvatske pokazao interes za svoje vlastite ljude koji su mučki umoreni.


“Za razliku od Bleiburga, mi smo uspjeli u Srebrenici uspostaviti memorijalni centar najviše zahvaljujući naporima srebreničkih majki i trenutku u kojem je to bilo izvodivo. Nisam siguran da bi danas tako nešto uspjeli napraviti. Groblje je naš najveći krik”, kaže Alić, koji je u rodnom selu izgradio mali memorijal i nogometno igralište.


O zločinima partizana na Bleiburškom polju i marševima smrti od Slovenije pa sve do makedonije vrlo je malo pisano sve do raspada Jugoslavije, a tek su početkom 21. stoljeća otkrivene brojne masovne grobnice na tlu Hrvatske, Slovenije i Bosne i Hercegovine. 


Zahvaljujući državnim komisijama za istraživanje komunističkih zločina iz Drugog svjetskog rata, u Hrvatskoj je obilježeno i sondirano oko 900 masovnih grobnica, a u Sloveniji 620.


U Bosni i Hercegovini još ne postoji državna komisija sa sličnom ulogom. Međutim, prema podacima povjesničara, do sada je u BiH obilježeno oko 250 masovnih grobnica za koje su odgovorni komunisti.


Huda Jama je selo u općini Laško u Sloveniji. U blizini naselja nalazi se rudnik Huda jama u kojem je 2009. godine pronađena masovna grobnica u kojoj su pripadnici Titovih partizana i Komunističke partije Jugoslavije likvidirali preko 3,000 vojnika Nezavisne Države Hrvatske i Hrvatskih civila, žena i djece. 

Kada je 15. svibnja 1945. godine postignut dogovor između Engleske i Titovih partizana, u Celju je određeno da se zarobljeni ljudi moraju likvidirati. Likvidacije su izvedene u periodu od 25. svibnja do 6. lipnja 1945. godine. Zarobljenike su dovozili noću u kamionima a zatim bi ih svukli do gola i vezivali po trojicu. Prvog bi upucali, a taj što bi pao povukao bi drugu dvojicu sa sobom u šaht dubok 48 metara. Glavni cilj ovog masakra bio je da se učvrsti komunistička vlast u Jugoslaviji. Nakon masovne likvidacije, sva tijela su krajem lipnja 1945. godine prelivena gašenim vapnom. Nakon zaključka da je zločin savršeno prekriven 1. studenog, rudnik je otvoren za proizvodnju i radio je sve do 1992. godine.

Jedan od istražitelja zločina u Hudoj Jami bio je i rođeni Srebreničanin Mehmedalija Alić. U svojoj knjizi o strahotama komunističkog zločina posebno naglašava: “(…) Počele su se pojavljivati duge pletenice kose, slične onima koje su nosile moje sestre i mati, a i ostale žene i djevojke koje sam susretao u djetinjstvu. Svojom rukom sam ih sklanjao sa ženskih sitnih lobanja. Stručnjaci su se počeli nekako čudno odnositi prema nađenim pletenicama jer su za njihovu statistiku važile samo ljudske kosti. (…) Užas! Pošto o kosi niko nije vodio brigu, ja sam svu dugu kosu uredno, a posebno pletenice, slagao u posebnu kartonsku kutiju. Kad mi se ukazala prilika, iznosio sam je vani, osušio pletenice pred radijatorom, a nešto i na suncu. Osjetio sam potrebu da ih fotografiram pred ulazom u jamski grob, koji nosi sudbonosni naziv Huda Jama” Oko 10% pronađenih skeletnih ostataka iz grobnice pripadaju ženama.



Iskaz svjedoka: Čolo Salko, rođen 1925. godine u Sarajevu. 


“(…) Tu u logoru je bio masakr. Dosta su svijeta partizani pobili. Uvečer su izvodili i odvodili ih u obližnju šumu, gdje su ih ubijali. Pošto je stratište bilo blizu, dobro smo čuli pucnjavu koja je trajala po čitavu noć. Pobili su veliki broj Hrvata i Bošnjaka. Da te Bog sačuva kakvi su bili zločinci partizani! Ja sam slučajno ostao živ. Spasio me partizan Ivan Padovan, rodom s Korčule. Partizani su zarobljenike tih dana trpali u vagone voza na relaciji Jasenice – Kovčje. Kada su ih dovlačili na odredište, sve su ih ubijali, a onda se vraćali po druge jadnike. Ko je utrpan u voz, nije ostao živ, ubijen je. Kada sam došao do jednog vagona i zakoračio da u njega uđem, Ivan me povukao za ruku i tiho rekao: ‘Ne ulazi u voz. Svi će biti ubijeni’. Našao je crvenu krpu i od nje napravio petokraku i stavio mi je na kapu koja je ostala od hrvatske vojske. Od tada više nisam bio zarobljenik. Primljen sam u partizane zahvaljujući Ivanu, koga sam poznavao iz Zagreba dok sam bio u hrvatskoj vojsci. Pošto sam znao voziti kola, a imao sam hrvatsku dozvolu za vožnju, Ivan me ubacio u 11. dalmatinsku brigadu, u motorizovanu jedinicu. U to vrijeme naređeno je da se naša brigada povuče iz Koruške i s teritorije Italije. Vozio sam kamion Opel Blic najčešće od Gorice i do teritorije u blizini Trsta. U kamionu sam prevlačio partizane i bolesne i ranjene borce. Kao partizan, vozač kamiona, vidio sam kako partizani ubijaju zarobljenike. Postrojavali su ih u kolone i govorili im da idu svojim kućama,a onda su ih masovno ubijali na mjestima koja su unaprijed bila određena za njihove grobnice. Ne znaju im se ni grobovi ni mezari. Većina njih su bili nevini, pošteni, vjernici, uglavnom djeca i omladina, čak i do 16 godina. U određenim područjima vidio sam da partizani masovno ubijaju partizane, pripadnike Plave divizije, SS divizije, Kama divizije, Vražije divizije, Handžar divizije i drugih. Ubijali su ih bez ikakve evidencije i suđenja. Pucali su u njih sa svih strana, iz svih oružja, a oni su k’o pokošeni padali jedan na drugog. To je bio pravi masakr. Svjedočim da su partizani pobili na desetine hiljada Bošnjaka i stotine hiljada Hrvata. Neka ih Bog kazni!”

Kompletan sadržaj na ovim stranicama © Hrvatski Filmski Institut. Sva prava pridržana