Dr. Sc. Tomislav Dragun

JOZEF HAYDN I HRVATSKA NARODNA POPIEVKA

Naš uvaženi melograf i znanstveni glasbeni radnik Franjo Ksaver Kuhač uztvrdio je u drugoj polovici prošloga vieka i svim silama nastojao dokazati, da je Jozef Haydn bio porieklom Hrvat i da se po svom kompozitorskom radu može dodieliti među hrvatske skladatelje. Ta je Kuhačeva propozicija uzvitlala u glasbenom svietu veliku buru.

Njemački su listovi, revije i knjige kategorički to oprovrgavale, nijekale i dokazivale neistinitost te presmjele tvrdnje.

Razprave su se preniele i na britski otok među englezke glasbene krugove s osobitim interesom, — jer je Haydn tamo bio dobro poznat i cienjen, kako ćemo kasnije vidjeti. — Prva je tvrdnja, da je Haydn Hrvat, uslied pomanjkanja dokaza u muzičkom znanstvenom svietu napuštena, dok je druga zauzela još jačega maha i održala se djelomično sve do današnjeg dana. Ta se tvrdnja temelji na neoborivim dokazima naše pučke melodike u Haydno-vim kompozicijama.

Nameće se pitanje, kako je Haydn mogao doći u dodir s našom narodnom glasbom i nju upotrebljavati u svojim djelima. Odgovor na to pitanje daje nam njegova rana mladost u rodnom mjestu, koju je proveo u neposrednoj blizini i susjedstvu s našim zemljacima Gradišćanskim Hrvatima, te doba najjačega zamaha njegova stvaralačkog djelovanja od preko tri decenija njegov boravka u Željeznom (Eisenstadt) u srdcu Gradišća, koje ga je još uže povezalo sa životom i pjesmom naših seljaka u željeznom i okolini.

Gradišće je stara austrijska pokrajina Burgenland. Stere se zapadnom granicom Mađarske (u Prekmurju od sv. Jurja) sve do Bratislave. Na površini od 3.967 km2 živi oko 300.000 duša, od tih je danas 15% Hrvata. Glavni je grad Gradišća Željezno (Eisenstadt), leži na podnožju Leitha-gorja s gradišćanske strane. Po tom prostoru razsijani živu i danas svojim narodnim životom ciela sela i varoši napučeni našim sunarodnjacima. Kroz puna četiri stoljeća sačuvali su svoj jezik, pjesmu i običaje. Seoba njihova iz domovine i doseljavanje u novu postojbinu počela je pred polovicu 16. stoljeća.

Za neuspjeloga pohoda na Beč g. 1529. car Sulejman na povratku pohara mnoge krajeve zapadne Ugarske. Gore bi 1532. Te se godine diže sultan ponovo na Ugarsku s namjerom da dopre do Beča i da ga osvoji. Bilo je u ljetu. Oko 200.000 vojske dovede sultan skoro nesmetano sve do gradića Kisega i počne ga obsjedati.

Kiseg je branio opjevani junak i hrvatski vojskovođa Nikola Jurišić

Jurišić je imao namjeru da što dulje zadrži tursku silu, da se u međuvremenu mogne što jača kršćanska obrana okupiti oko Beča. To mu je i uspjelo. Sa svojih 700 junaka zadržao je sultanovu vojsku dvadeset i pet dana. Navale na Jurišića posadu slabile su tursku snagu i duh je u vojsci počeo malaksati.

Sultan vidjevši da ne može na Beč, odluči se povratiti. Vraćao se je zapadnim krajevima Ugarske, iztočnom Štajerskom i Hrvatskom. Ponižena vojska činila je mnoge zulume na tom svom povratku.

Palila je za sobom mnoga sela i varoši, pljačkala što joj je pod ruku došlo, odvodila mnogi plien i mnogi narod u robstvo. Prostrana imanja spomenutih krajeva ostadoše iznakažena i osakaćena, bez težaka, nemoćne obitelji bez hranitelja. Veleposjednici ugarski i austrijski počeše mamiti seljake iz Hrvatske nudeći im laskave uvjete i prve pomoći. U tim razdobljima učestaše u Hrvatskoj turski četnički ratovi i sviet uznemiren i ustravljen poče seliti u spomenute krajeve. Godine 1537. pogibe slavni Petar Kružić, branitelj Klisa, pade Klis a s njime ubrzo i čitava južna Hrvatska (do Neretve) osim gradova pod krutim Mletčanima. Palo je i zadnje uporište u Bosni Jajce s Banjom Lukom, pade Lika i Krbava. Narod je selio iz Dalmacije i iz Hrvatskog Primorja od poganih Mletčana, a iz ostalih krajeva izpod turskog zuluma, punilo se je Gradišće i naseljavala se i neplodna barovita pusta oko Njuzelskog jezera sve do Bratislave, dapače preko Dunava u južnu Moravsku. Tu se nasele i ostanu sve do dana današnjega.

Nas ovdje najviše zanimaju naša naselja oko Željeznoga, jer je Haydn s tim dielom našega elementa proveo veći dio stvaralačkog razdoblja. Drži se, da su to većim dielom doseljenici iz Primorske Hrvatske.

Jozef Haydn, prvi član trojice osnivača bečke klasične škole: Haydn-Mozart-Beethoven, utemeljitelj je modernoga orkestra.

Rođen je 31. ožujka 1732. u malom donjoaustrijskom trgovištu Rohrau blizu Bratislave. Umro je 31. svibnja 1809. u Beču. Siromašni roditelji imali su dvanaestero djece, drugo je po redu bio naš Jozef. Njegov pjevački dar osnovnog školarca zapazi kapelnik prvostolne bečke crkve i dvorski skladatelj Reutter, uzme ga sa sobom u Beč i smjesti u konvikt glasovitih „bečkih dječaka pjevača“. Tu ostane 10 godina.

Za mutiranja izgubi glas. Odpuste ga, a njegovo mjesto soprana soliste nasliedi njegov mlađi brat Mihael. Prepušten sam sebi dečko od 17 godina osjeti krutu zbilju života. Utjehu i smirenje nalazio je u svojoj umjetnosti. Skroman i čedan ljubio ju je nada sve.

Uz crvotočeni stari glasovir u svojoj podkrovnoj sobici znao bi reći:

„Ne zavidim nijednom kralju.“

Bio je marljiv i uztrajan. Mlad, nadaren i okretan stekao je brzo poznanstva i veze starijih uglednih glasbenika, koje su mu kasnijem razvitku talenta mnogo koristile. To su bili Porpora, libretist Metastasio, Wagenseil i Gluck.

Dok je spočetka bio u kompoziciji samouk i davao liepe radove, dotle je kao praktični glasbenik u orkestru i zboru bio već dobro poznat i cienjen. Sudjelovao je u mnogim kapelama. Taj način života dodavao mu je skromni honorar, s kojim je životario. Putuje u Štajersku i Češku.

U Lukavcu se primi dužnosti upravitelja privatne kapele grofa Morzina i bavi se intenzivnije skladateljskim radom, piše kvartete i prvu simfoniju d-dur (1759.). Broj se kvarteta brzo pope na više desetaka. Taj oblik muzičkih stvaranja proširi i uli u nj mladenački životni poriv kao nitko prije njega. Te mu kompozicije pronieše glas po cieloj državi i dalje.

Grof Morzin morade razpustiti kapelu i Haydn ostade bez namještenja

Nakon nekoliko mjeseci ponudi mu knez Anton Esterhazy mjesto drugog kapelnika svoga orkestralnoga ansambla u svom dvorcu Esterhazy u Željeznom. Orkestar je brojio preko 30 svirača osim pjevača. Tako je bilo za kneza Nikole g. 1766. Ubrzo umre prvi upravitelj kapele i Haydn preuze vodstvo, postane dirigent jednog od najboljih privatnih orkestara u Evropi. Za nj nastupa ovo razdoblje u njegovu glasbenom životu.

Neumorno komponira za svoju kapelu, korigira, križa i popunja po vlastitoj dopadnosti. Provodi liepi život voljen i cienjen od svih, najviše od kneza i svojih glasbenika, radi neumorno na skladanju brojnih instrumentalnih djela.

Glas mu puče po cielom kulturnom svietu

Nakladnici se otimaju za tiskanje njegovih djela, otimlje se sve češćim pozivima raznih glasbenih središta, u Beč ide češće. Ubrzo usliede dva značajna putovanja u London. Prvo g. 1790., a drugo 1794. Sa svojim sinfonijama osvoji visoko glasbenu londonsku publiku i pobiedi sve svoje takmace, bi promoviran na čast doktora oksfordskoga sveučilišta u znak počasti, te nakon 2 godine izbivanja povrati se svome knezu u Željezno.

G. 1794. umre knez Nikola Esterhazy i Haydn uskoro napusti Željezno i preseli se u Beč. Tu piše i dalje, dogotovi velika djela Stvaranje i četiri godišnja doba, te druge mnoge oratorije, Te deum i mise. Umre par dana iza ulazka Francuza u Beč. Tielo bude preneseno u Željezno i pohranjeno u crkvi na kneževu brežuljku.

Da se vratimo k našim zemljacima u Gradišće.

Rado pjevaju. Osobito kod pirova, veselica i u crkvi. Mladež ima također svoje zgode gdje pjesma dođe do jačeg izražaja, to su njihova siela, igranke, prošnje, čihanje perja, te kod zajedničkih poljskih poslova. Austrijski dio Gradišća imao je u očuvanju narodnih vlastitosti jezika pjesme i običaja bolju sreću nego oni u Madžarskoj, vlast im nije pravila smetnja, imali su štaviše i u osnovnim školama u dva prva razreda materinski jezik, čitanje i pisanje. Imao sam priliku da među njima provedem jedne praznike. To je bilo god. 1934.

To su mi jedne od najljepših uspomena. Prošao sam srednje i sjeverno Gradišće. Očuvali su uistinu bit narodnog značaja, u pjesmi možda još ponajbolje. Imadu svoje pjevačke i tamburaške zborove. Imamo mnogo pjesmica, koje se skoro jednako pjevaju kod njih kao i u domovini. Neke su rieči zamienile, neke promienile, nekoje opet složile pjesmu iz dvie razne pjesme i t. d.

Izbija jasni zajednički glasbeni život 

u vidnoj tradiciji sa starom domovinom

Glasbeni njihov život odrazuje se najjače u dvie zbirke pjesama s notama, to su crkveni pjevnik „Kerstjansko-katoličanski crikveni jačkar“ (jačiti znači pjevati), izdan u Đuru 1901., uredila su ga dva domaća učitelja Naković i Borenić. To je veliko djelo od preko 300 str. kantualskog formata.

Druga je u narodnom smislu vrjednija: Vukovićev „Jačkar“ za hrv. škole u Gradišću. (Vuković je Gradišćanac, školski upravitelj u Panjgertu u gornjem Gradišću, poznat je i u našoj glasbenoj literaturi, a u svojoj užoj domovini kao kulturni radnik i domaći narodni glasbenik). U tom se „Jačkaru“ nalazi liep broj hrvatskih narodnih pjesama iz Gradišća i iz Hrvatske a i Vukovićevih skladba; izdan godine 1924.

God. 1933. izdade gradišćanski župnik Martin Meršić st. među izdanjima „Hrvatskog kult. Družtva“ „Zibrane jačke“ pokojnog Mate Miloradića. To su pjesme bez nota u kojima je pok. rodoljubni župnik Miloradić opjevao zgode i nezgode u vezi s narodnim životom. U uzkom dodiru s ovom hrvatskom giasbenom tradicijom živio je Haydn preko trideset godina.

Glasbenike toga doba, koji su djelovali u boljarskim kapelama, pratila je maćuhinska sudbina. Po dvorskim propisima bili su oddieljeni od zajedničkog života s članovima prave krvi. Život im je tekao u družtvu služinčadi, spadali su u istu kastu. Jelo, spavanje, slobodni boravak bio je van salona, često su bili i rabijatno napadani, (na pr. Mozart), progonjeni, često izloženi postupcima nedostojnim slobodna i kulturna čovjeka.

Knezovi Esterhazy bili su prema Haydnu blagi i dobri, no uza sve to Haydn je bio oddieljen od višega družtva. Imali su svoj krasni veliki dvojac i park na podnožju Leitha-gorja, sjeverno od željeznoga, uza to velika imanja — vinograde, oranice, pašnjake, gajeve i šume, koje im je obrađivala i izdržavala susjedna seljačka radna snaga. Među tima svakako velik broj naših zemljaka, koji su nastavali okolinu Željeznoga. Haydn je nesumnjivo iz dana u dan slušao tu našu radnu mladost, gdje pjeva i gdje svoje kolo igra. Ta je pjesma njemu nova, tuđa, zamamna osobito za glasbenika kao što je Haydn. Psiholožki je jasno, da se tome nije mogao oteti sve da je htio.

U to je doba bio kulturni život zajedničko dobro svih naroda

Nacionalna je sviest još mirno driemala. Polet je romantičnog mamca već jakim zahvatom posegao u neizcrpivo vrelo narodnog kulturnog blaga. Tu se je duša romantičara osvježivala u svim - granama umjetnosti i pomalo raztakala ukočeni salonski život i vraćala ga Božjoj prirodi, narodnom životu, kolu, pjesmi, igri, zadimnjenom ognjištu, stadu, potoku, gaju, sunčanim gorskim proplancima, vukodlacima, vilama i patuljcima.

Haydn je u izražaju klasik 

a u unutarnjem giasbenom proživljavanju romantik

Na 12. veljače 1797. dade prvi put u javnost prigodom rođendana cara Franje svoju neumrlu pjesmu „Gott erhalte“, „Bože, živi, čuvaj, Bože“. Svakako jedna od najglasovitijih pjesama na svietu postade odmah austrijska državna himna, to je danas njemačka državna himna „Deutschland, Deutschland über alles“.

Ta je melodija uzeta iz našega glasbenog folklora

Haydn ju je uzeo sviestno ili nesviestno, ne zna se, iz Gradišća od naših doseljenika. Naši su joj muzičari Kuhač, a kasnije Širola i neki drugi našli rod u mnogim inačicama u željeznoj i šopronjskoj županiji u pjesmi „Ustal jesam rano ja“, pa u banskoj Hrvatskoj, Hrvatskom Primorju i Međimurju. To je Kuhač odmah dao u javnost.

Njemački su muzičari priznali srodnost carske himne s našim varijantama, ali vele, da je to narod u okolini Željeznoga primio od Haydnove kompozicije, koja je ubrzo postala popularna, a narod ju je imao prilike čuti i naučiti i tako je ostavila trag u našim pučkim popievkama.

Jačih dokaza nije bilo i svakako je vjerojatnija Kuhačeva tvrdnja tim više, što se u djelima Haydnovim, isto tako i Beethovenovim nalazi ne samo gotovih, čistih hrvatskih pučkih melodija nego i mađarskih i njemačkih.

Godine 1927. u ožujku bio je u Beču međunarodni sastanak glasbenika prigodom 100-godišnjice Beethovenove smrti.

Nas je zastupao Dr. Širola, te je u svom „Izvještaju“ iznio pred glasbeni forum temu „Haydn i Beethoven i njihov odnošaj do hrvatske pučke glasbe“. Uz Kuhačeve navode i dokaze o porieklu carske himne, navodi Dr. Širola svoj fonogramirani zapis narodne pjesme iz sela Lazina u Hrvatskoj, koji se čuva u glasopisnom arhivu bečke Akademije znanosti pod br. ploče 3168. pod naslovom „V jutro rano ja se stanem“. On veli:

„Pjevao mi ju je starac od preko 80 godina. Nije bivao vojnik niti je kamo iz svoga rodnoga mjesta i njegove okoline išao. Dok sam bio u mladim godinama, ova se je pjesmica —, veli starac — rado i mnogo pjevala. Kratki motiv ima samo nekoliko taktova, ali je u kitičnom obliku — litanijskom u skupinskom stavu dovršena i izvođena, ipak ju je Haydn razradio i jednu veliku glasbenu periodu dogradio*) ...“

Također je poseban primjer naša obće razširena pjesma „Oj Jelena, Jelena, jabuka zelena“, koju je Haydn uzeo tipično za temu Finale-a u d-dur simfoniji. Kuhač ju je zabilježio u selu Kohlendorf u kod Željeznoga. Tu je zabilježio i pjesmu „Djevojčica potok gazi“, koja, se nalazi u Finale Haydnove Es-dur simfonije.

* - v. Kongressbericht der Beethoven-Zentenarfeier, Wien, März 1927., s. 113.

Tragovi drugih naših narodnih motiva mogu se sliediti u izgradnji mnogih djela toga velikoga majstora osobito kod kvarteta i sinfonija. To nije ništa na uštrb veličine njegova genija, on je velik koliko u izgradnji djela toliko u invenciji.

Melodija je odabrani kamen u rukama majstora klesara

Isti se slučaj nalazi u Pastoralnoj sinfoniji velikoga Beethovena s našom pjesmom iz sela Velikoga Borištofa „Kad sem u školu u Šopronj hodil“. Beethoven je boravio u Gradišću u željeznom, kad je Haydn bio u Londonu.

Tri ujedinjena genija: Haydn-Beethoven-Mozart tvorci su bečke klasične škole, koja je svoj korien imala u užoj domovini Austriji. Ta je škola priznata među svim kulturnim narodima kao pojam savršenosti u tonskoj umjetnosti.

„Ona je u svojim djelima spojila oblik i sadržaj, istinu i dubinu izražaja, ljepotu i savršenstvo, duboku zbilju, vedrinu i dobroćudnost; njezin humor počiva na ćudorednom pojmovanju života, njezina energija oslobađa život brigâ, mukâ i napora, a duboka mudrost izravnava svjetovna i duhovna stremljenja ljudskog duha u plemenitom naziranju na sviet u duhu kršćanske religije.“ (Adler.)

Ponosni smo, što je i naš narod imao udjela u izgradnji tog velebnog spomenika evropske kulture, putem svoje pučke pjesme.

EVO NEKIH DIVNIH OTKRIĆA O GLAZBENIKU JOSIPU HYDNU. DUGO JE ŽIVIO NA DVORCU ESZTERHASZY, GDJE JE ROĐENA JEDNA OD UTEMELJITELJICA SAMOSTANA URŠULINKI U VARAŽDINU, MAJKA BERNARDINA.

ŽELIM DA OVAJ ČLANAK DR. SC. TOMISLAVA DRAGUNA DONESE VELIKU RADOST SVIMA, A POSEBNO NAŠIM GLAZBENICIMA.