Posljednje vjenčanje

S Anom Katarinom Frankopan vjenčao se 27. listopada 1641. (još jedna, nadolazeća, 380. godišnjica). Ana je tada imala 16, a Petar 20 godina. Tim činom ujedinile su se dvije tada najmoćnije hrvatske plemićke obitelji. Bogati i slavni knez Petar Zrinski pozove od svih strana ugledne goste na dan 27. listopada u svoj ozaljski grad, da prisustvuju vjenčanju njegovom s duhovitom i krasnom Anom Katarinom kćeri karlovačkog generala Vuka Frankopana Tržačkoga. Iza objeda odvezu se svatovi, među kojima bijahu zastupnici vladara i Mletačke Republike, množina velmoža, plemića, građana, a pače vidjevahu se i slobodnjaci i kmetovi, u Karlovac, gdje je obavljeno svečano vjenčanje, a sjajna gostba u kući Frankopanovoj trajaše bez kraja i konca. Bilo je to posljednje vjenčanje u tim dvjema obiteljima.

Zbog pobune protiv bečkoga centralizma Petar Zrinski je, zajedno s Aninim bratom Franom Krstom Frankopanom, osuđen na smrt u Bečkom Novom Mjestu odsijecanjem glave i desne ruke zbog uvrjede kralja i izdaje zemlje. Neposredno prije izvršenja presude kralj Leopold I. prihvaća žalbu koju su Zrinski i Frankopan uložili, stoga im ruka nije bila odsječena. Smaknuće je bilo izvedeno pred brojnim gledateljstvom i pod snažnim naoružanjem jer je Austrija strepila od mogućega prodora i otmice osuđenika. Posmrtni su ostatci Petra Zrinskoga i Frana Krste Frankopana tek 1919. godine preneseni u domovinu i pokopani u zagrebačkoj katedrali.

Udovicom ju je nazvao

Večer prije smaknuća Petar Zrinski u samo nekoliko rečenica piše oproštajno pismo svojoj supruzi Katarini, nazivajući ju već u tom trenutku udovicom: Moje najdragše gospe hižne tovarušice za sada udove Anne Catharinae Groffinae Zrinske. Moje drago serce. Nimaj se žalostiti sverhu ovoga moga pisma, niti burkati. Polag Božjega dokončanja sutra o desete ore budu mene glavu sekli, i tulikajše naukupe tvojemu bratcu. Danas smo jedan od drugoga serčeno proščenje uzeli. Zato jemljem ja sada po ovom listu i od tebe jedan vekovečni valete, Tebe proseči, ako sam te u čem zbantuval, aliti se u čemu zameril (koje ja dobro znam) i oprosti mi. Budi Bog hvaljen, ja sam k smerti dobro pripravan, niti se plašim. Ja se ufam u Boga vsemogučega, koji me je na ovom svitu ponizil, da se tulikajše mene hoče smilovati, i ja ga budem molil i prosil (komu sutra dojti ufam se), da se mi naukupe pred njegovim svetim thronušem u diki vekovečne sastanemo. Veče ništar ne znam ti pisati, niti za sina, niti za druga dokončanja našega siromaštva, ja sam vse na volju Božju ostavil. Ti se ništar ne žalosti, ar je to tak moralo biti. U Novem Mestu pred zadnjim dnevom mojega zaživljenja, 29 dan aprila meseca, o sedme ore podvečer, leta 1671. Naj te Gospodin Bog s moju kčerju Auroru Veroniku blagoslovi.

Oproštajno pismo - Svjetsko djelo

Iako svoje oproštajno pismo Petar Zrinski vjerojatno nije pisao s namjerom stvaranja umjetnički vrijednoga teksta, Moje drago serce postalo je prema mišljenju književnih kritičara jedno od najljepših, najpotresnijih i najčitanijih pisama u povijesti hrvatske književnosti. Već 1671. ono je prevedeno na nekoliko svjetskih jezika, a izvornik se čuva u arhivu Zagrebačke nadbiskupije. Nažalost, upravo taj izvornik nikada nije došao do Ane Katarine Zrinski jer je ona u to vrijeme već bila izbačena iz opljačkanoga dvora u Čakovcu. Pretpostavka je da je Ana suprugovo pismo ipak pročitala, i to, ironično, zahvaljujući vlasti koja ga je objavljivala u različitim publikacijama uz popratne tekstove s vrlo detaljnim opisima suđenja i smaknuća. U tom kratkom pismu sve je rečeno, u njemu je progovorio glas čovjeka koji je spreman na smrt i koji ne žali ni za čim, glas čovjeka koji vjeruje da je iznad volje hrvatsko-ugarskoga kralja volja Kralja nebeskoga i da je njegova smrt dio savršenoga, nepogrješivoga plana, a ne rezultat prljavih političkih malverzacija. Tko se smrti boji, nije dostojan života, krilatica je uz koju je Petar Zrinski i živio i umro.

Pohrvatio bratovo djelo

Uz tekst koji nije bio pisan s namjerom da postane književni tekst, a postao je, Petar Zrinski poznat je i po još jednom književnom ostvaraju – po prepjevu epa Adriai tengernek Syrenaia svoga brata Nikole s mađarskoga na hrvatski jezik: Prevodeći »Adriai tengernek Syrenaia« na hrvatski, jezikom ozaljskoga kruga, Petar je stvorio djelo koje je vrlo lako ušlo u korpus hrvatske književnosti, ne samo zbog opjevanih hrvatskih junaka i katoličkog gledanja na svijet, nego i zbog svojeg stiha i čakavskoga narječja s elementima kajkavskog. Petrov prijevod – prerada, koji je pod naslovom »Adrianskoga mora Sirena« objavljen u Veneciji 1660, odaje izrazito hrvatsko rodoljublje, čega u Nikolinu djelu nema. Možemo reći da je Petar Zrinski bratovo djelo pohrvatio gdje god mu se za to pružila prilika.

Zanimljivo je da djelo Nikole Zrinskoga u razvoju mađarske književnosti zauzima vrlo istaknuto mjesto, a Sirenu Petra Zrinskoga povijest hrvatske književnosti ne svrstava među prva pjesnička ostvarenja u vrijeme njezina nastanka. Josip Vončina razloge različite recepcije dviju Sirena vidi u tome što se mađarska književnost počela razvijati tek za vrijeme reformacije pa je Nikolinim tekstom dobila jedan od velikih doprinosa u svojem tek jednostoljetnom razvoju, a hrvatska je književnost dala već do vremena braće Zrinskih vrlo vrijednih ostvarenja.

Jezični političari

Spomenuto je da je Petar Zrinski djelo svoga brata Nikole preveo jezikom ozaljskoga književnoga kruga. Taj je podatak veoma važan s obzirom na to da postoje mišljenja kako su Zrinski i Frankopani, da su opstali nakon 17. stoljeća, itekako mogli utjecati na razvoj hrvatskoga književnoga jezika. Naime, predstavnici ozaljskoga književnoga kruga nastojali su stvoriti književni jezik spajanjem svih triju narječja (čakavskoga, kajkavskoga i štokavskoga) koji se dotiču kod Ozlja. Profesor Hrvoje Petrić u tome ne vidi slučaj, nego smatra nastojanje formiranja toga jezika dijelom političkoga programa i smišljenom akcijom formiranja jezika: Sve su to bile programske stvari – on (Petar Zrinski) formirao je prvi protonacionalni hrvatski politički program u kojem je jezična politika bila jedan od osnovnih dijelova.

Nove stare lekcije

Govoreći o Petru Zrinskom i Franu Krsti Frankopanu, Antun Gustav Matoš napisao je: Slaveći posljednjeg Zrinskog i posljednjeg Frankopana, ne slavimo u njima samo najdivnije predstavnike onoga doba u našem narodu, nego ih slavimo kao rijetke ljude, koji se ne rodiše za stotinu, nego za stotine godina prerano: tako rano, da njihova misao, misao slobode hrvatske i misao borbe za tu slobodu ni dan današnji nije osvojila inteligenciju, a kamoli cijeli narod hrvatski. Možda se upravo u tim Matoševim riječima krije i odgovor na pitanje zašto je povijest tako neuspješna učiteljica života i zašto je nužno uvijek ponovno iščitavati davno već obrađene lekcije.