Nevenka Nekić

OPSJENARI NA TUŽNOM KONTINENTU

Vjerujem da znate kako je to računalo koje kao tehnički izum koristi, ali dovodi i do panike kad mi, u ovim mladenačkim godinama, nabašemo na njegove mogućnosti koje nas zbune i unište ponekad sav trud pisanja. Sve napredniji, sve brži, sve luđi u savršenosti, optočen potrebnim i nepotrebnim novotarijama, od kojih najviše koristi nemam ja, nego tko zna tko. A moji prsti nisu vični tom hitrom bogu Eolu koji gospodari novim i moćnim izumima, stalno juri kao i današnje čovječanstvo. A većinom ne zna kamo!

Mnogo se toga dogodilo u međuvremenu pa se mora izdvojiti ono što me najsnažnije uznemirilo, otvorilo niz ozbiljnih pitanja o kojima se u našoj javnosti ne raspravlja ozbiljno i znanstveno. Dobro je pogledati što o antropološkom nihilizmu pišu stručnjaci, ali i oni novinari koji se ne stide upitati tu struku: kako se urušava Čovjek u tim nastojanjima da se antropološkim nihilizmom svede na tijelo, bez razuma i emocionalne inteligencije.

Taj vid ljudskoga života dobro je predvidio davni Dostojevski rekavši: ako nema Boga, sve je dopušteno. Ako mislimo da su daleko berlinska četvrt Schoeneberg ili neki glasovi frankfurterskih mudraca mislili smo mrtve Škole, pa američke udruge duginih boja, jako se varamo. Misli se šire kao i uvijek transcendentnim kanalima, a danas kontaktima koje omogućuju tehnički izumi. Više Mozart ne mora od Praga do Beča putovati danima u kočiji i oboliti od hladnoće, da bi se stvorio jedan Requiem, koji mi u roku nekoliko sekunda pritiskom prsta možemo slušati. Sve je tako blizu i tako izazovno. A najstrašnija je ta apsolutna sloboda koja isključuje druge. Jer ona nema granica. Nije imala ni u postupcima „djece cvijeća”, koje sadašnje stanje duha nasljeduje u ostatcima te apsolutne slobode.

Zakoni su postali mreža koja propušta najopakije strahote a sve u cilju apsolutne slobode osobe, njegova tijela i privatnih misli. Svako društvo imalo je nekakve zakone. I Hitler i Staljin su imali zakone. I tu je jedan dio stanovništva imao apsolutnu slobodu - onaj koji je podržavao vlast. I moglo se po željama činiti strašne zločine, nasilje na nemoćnima, a ponajviše djecom i obiteljima. 

Tada je bilo važno da se ubije religija, da nestane Bog, da se zaboravi duša čovjekova o kojoj će nad smrtnom komunističkom posteljom, gdje leži raspadnuti sistem, pisati veliki Solženjicin s pogledom ocakljenim ledom gulaga.

Pa ni Hitlerov režim nije bio bez zakona. Opet se jednom dijelu stanovništva osigurala apsolutna sloboda. Svatko tko je pripadao toj manjini apsolutno slobodnoga vodstva vlasti, mogao je likvidirati po želji, a zakon mu je to omogućavao. Tako su nastala neviđena čudovišna medicinska istraživanja, osobito nad djecom, u Mengeleovim tzv. znanstvenim laboratorijima.

Pitam se: kamo nestaje u SAD (prema statistikama u javnosti) 12,000 djece godišnje? Bili i odjednom - nema ih. Možda bi znao neki od promicatelja Lautmannovih ideja, koji preporučuje pedofiliju i dječje vrtiće gdje će djeca sama odlučivati o spolnosti, zovući to nekom sumnjivom rodnošću.

Isti dobri čovjek tražio je slobodu za seksualne veze i to s maloljetnicima ako sami pristaju! I to je u naslovu svoje knjige proglasio radošću djece! I nitko ga nije zatvorio u zatvor ili ludnicu!!!

Pitam se jer sam zbunjena: kako razlikovati psihopata koji je sklon mazohizmu, i miloga, brižnoga budućega oca ili majku, koji su sebi nanijeli strašne rane i odrezali dijelove tijela? To je po mnijenju dijela naše vlasti – napredak! To je apsolutna sloboda! Takvi mogu postati u tom antropološkom nihilizmu – očevi i majke tuđoj djeci! Tuđoj! Bojim se takve slobode.

Svaki put u apsolutnu slobodu, nosi sobom zlo. Htjeli mi to priznati ili ne. Bez obzira na to koja ga skupina ljudi slijedi, taj put zatvara san o mnogolikom čovjeku kao projektu Boga: onoga u Sikstinskoj kapeli u Rimu. Nije se ostvario? U mnogome jest: u sjajnoj umjetnosti, u glazbi, slikarstvu, u veličanstvenim književnim djelima, u dosezima znanosti, humanizmu, svemirskim snovima koji polako otvaraju oči izvan vidika s kućnoga praga, u besmrtnim zaslugama žrtava koje su samo prividno nestale pod zemljom. Jedna Majka Terezija ne može nikada posve nestati. Kao ni Maksimilijan Kolbe koji se žrtvovao i pristao umrijeti u jami gladi nacističkoga logora, kako bi dao svoj život umjesto jednoga oca brojne obitelji. I tako niz, dugački i neizbrojivi niz nepoznatih žrtava. Nepoznatih hrabrosti i naizgled razorenih snova kojima se vraćamo s nadom da sva ljepota života proizlazi iz te humane i veličanstvene duše Čovjeka. 

Jer duša postoji. Čim nje nema - nema ni Boga.