Page 112

Grgur S.

ULASKOM U SCHENGEN I EUROZONU HRVATSKA JE NAPOKON DOISTA PRIZNATA

Čim glavnina viđenijih medija Hrvatsku uspoređuje s vodećim europskim državama poput Njemačke i Švedske, to je posve pouzdan znak da se Lijepa Naša ipak kreće u dobrom smjeru, ma koliko nekima to bilo mrsko priznati.

Jer kad ju se usporedi s državama s kojima tvori prirodnu geografsku cjelinu, i s kojima je tijekom turobnog 20. stoljeća dijelila što državni okvir što ideološku sudbinu, da bi im se naposljetku s kašnjenjem pridružila u europskim integracijama, stvari uopće ne stoje tako loše. Pa i kad je posrijedi zadnjih mjeseci užarena tema – već desetljećima neviđena inflacija.

Kakva je inflacija u Hrvatskoj i usporedivom okruženju?

Tako barem pokazuju podatci o kretanju inflacije u drugom polugodištu 2022. godine u Hrvatskoj i pet srednjoeuropskih država, što ih je s mjerodavnih nacionalnih adresa prikupio Eurostat. Evo ih na grafu niže, pri čemu su najsvježiji brojevi, za lanjski prosinac, posebno istaknuti.

Kako bi se odagnala možebitna sumnjičavost, prije svega valja naglasiti kako se stopa inflacije u Hrvatskoj za prosinac 2022. godine po podacima dostavljenima Eurostatu (12,7%) blago razlikuje od one priopćene hrvatskoj javnosti (13,0%) zbog primjene različitih metodologija izračuna. U Hrvatskoj se, naime, kao pokazatelj inflacije koristi Indeks potrošačkih cijena (IPC), dok se za usporedbu s inflacijom u drugim državama EU rabi za nijansu drukčija, standardizirana mjera – Harmonizirani indeks potrošačkih cijena (HIPC).

A nije zgoreg pripomenuti i kako će podaci za siječanj, kad će se vidjeti izravan utjecaj uvođenja eura u Hrvatskoj na inflaciju, biti raspoloživi tek za mjesec dana. Ipak, razložno je pretpostaviti da je prilagodba euru kroz namještanje i zaokruživanje cijena prema tečaju eura svih karika u lancu (proizvođača, dobavljača, trgovaca,…) najvećim dijelom provedena već prethodnih mjeseci, jednostavno zato što je to bilo zgodnije učiniti pod plaštem inflacije uslijed drugih aktualnih razloga. Slijedom toga, inflacijski efekt potaknut uvođenjem eura u dobroj se mjeri odigrao i prije njegova puštanja u optjecaj. No, unatoč tomu, Hrvatska sve to vrijeme ipak bilježi zamjetno nižu inflaciju od država kod kojih tog utjecaja nema.

U obuzdavanju inflatornog udara od nje je, kao i u mnogo čemu drugome, uspješnija tek susjedna Slovenija. Imajući u vidu na račun uvođenja eura raširene optužbe za porast cijena u Hrvatskoj iznad granice podnošljivosti, osobito je zanimljivo primijetiti kako je u državama koje imaju euro, ili je bilo izvjesno da će ga uskoro imati (Slovenija, Hrvatska i Slovačka), inflacija u promatranom razdoblju vidljivo niža nego u onima koje ni ne pomišljaju uvesti ga (Mađarska, Češka, čak i Poljska, toliko zgrožena Gdje je euro, šire su i mogućnosti reakcije.

Gdje je euro, šire su i mogućnosti reakcije

Jedna od brojnih prednosti članstva u eurozoni jest i to što blagotvorno djeluje na cijenu zaduživanja, odnosno refinanciranja postojećeg duga. Tako je cijena 10-godišnje državne obveznice Hrvatske već sad niža od, primjerice, one Češke, premda je potonja po glavnini gospodarskih pokazatelja još uvijek korak ispred. Ovdje, naravno, treba imati na umu kako tržišni profesionalci nisu čekali da Hrvatska i formalno uvede euro, nego su taj događaj već uključili u svoje kalkulacije čim je postao izvjestan. O uspjehu Hrvatske na ovom terenu svjedoči i to što se već neko vrijeme može jeftinije zadužiti čak i od jedne Italije, s kojom, usput budi rečeno, unazad 3 mjeseca dijeli gotovo u dlaku jednaku stopu inflacije. To je skroz logično, budući da Hrvatska najviše robe uvozi upravo iz Italije, a s njom i tamošnju inflaciju.

Povoljnije zaduživanje u odnosu na mnoge druge ostavlja i više prostora za intervencije s ciljem ublažavanja porasta cijena. Stoga se, premda ni druge vlade suočene s inflacijom ovakvih razmjera zasigurno nisu stajale prekriženih ruku, hrvatska vlada mogla pokazati iznimno aktivnom – od smanjenja PDV-a do osjetnog ublažavanja rasta energetskih troškova za sve dionike, pa čak i ograničavanja cijena goriva i ključnih živežnih namirnica. Naposljetku, upravo inflacijske brojke u odnosu na druge zemlje u istoj kaši ponajviše govore o tome je li Vlada reagirala na vrijeme. Ako se i moglo učiniti više, a uvijek se može, usporedba s parnjacima pokazuje da tu nema riječi ni o kakvom nijemom promatranju nekakvog kraha i kataklizme, kako se čuje iz usta inflatornom politikantstvu posvećenih diletanata, poslovično nevičnih baratanju brojkama, kojima sad ne preostaje drugo no upirati prstom u iznimke i prikazivati ih pravilom. No, zašto onda Vlada, naizgled i pomalo populistički, baš sad proziva trgovce za lov u mutnom? Ne čini to toliko zbog grijeha im u prošlosti, koliko radi budućnosti. euro primjerom). Je li to baš slučajno?

Ne samo što ne djeluje prekasno, kako sufliraju oporbenjaci i naklonjeni im mediji, nego upravo suprotno. Vlada djeluje preventivno stvarajući ozračje koje će navesti trgovce da više puta razmisle hoće li i u kojoj mjeri pribjeći za početak veljače već najavljenim novim poskupljenjima. Takvo zrelo i nadasve odgovorno ponašanje u potpunoj je opreci s glavinjanjem skeptičnih smušenjaka, kojima je i prije 10 godina bilo neprikladno vrijeme uskočiti u zadnji vagon za EU, pa sad Vladi spočitavaju zao čas za uvođenje eura. Jer trebalo je pričekati idealne, laboratorijske uvjete. Ili možda Godota?

Euro – krivac ili jamac zaštite?

Euro ne samo što nije toliki krivac za poskupljenja, kako ga se prikazuje, nego se, u cjelini gledano, Hrvatskoj već isplatio. Naime, već sâm pozitivan utjecaj na zaduživanje države, a posljedično i hrvatskih poduzeća i državljana, u odnosu na druge po svoj prilici već nadilazi troškove uvođenja eura i popratne, blago uvećane inflacije. No, to je tek kap u moru u odnosu na prednosti koje slijede. Uz to, euro u mentalnom smislu nije hrvatski novac od jučer. Postao je takvim čim je stupio na pozornicu kao sljednik dotad Hrvatima omiljene njemačke marke. I to ne samo kad je oročena štednja posrijedi, u čemu je euro uživao njihovo dvotrećinsko povjerenje, nego se i sva iole vrjednija roba, od cijene auta do kvadrata stana, izražavala u eurima, dok se kuna u biti koristila tek kao mjerilo vrijednosti špeceraja.

K tome se čitavo vrijeme postojanja zapravo šlepala čvrsto privezana uz euro, a u iznimnim trenutcima, recimo, početkom globalne krize izazvane epidemijom korona virusa, trebalo joj je dati i umjetno disanje kako ne bi kolabirala. Hrvatska je, srećom, tada imala na čelu vlade odgovornog i utjecajnog državnika, koji je izborio mogućnost zamjene 15 milijardi Europi posve nepotrebnih kuna za 2 milijarde tada Hrvatskoj nasušno potrebnih eura. No, kako prošlost pokazuje da Hrvati ne biraju uvijek takve, euro se pokazuje zaštitom i od njihovih budućih loših izbora. U konačnici, svakome tko se usudi postaviti razumno pitanje – postoji li Hrvatska radi kune ili kuna radi Hrvatske? – kristalno je jasno zašto ju je trebalo zamijeniti eurom. Euro, kao bolje oruđe, jednostavno sveobuhvatnije i učinkovitije ispunjava funkciju novca od kune. K tome, šteta bi bilo ne iskoristiti pogodnosti koje daje pripadanje snažnom savezu, što dodatno dolaze do izražaja u komunikacijski nikad povezanijem svijetu, i ostati sâm na vjetrometini. Jer kad se nastupi jedinstveno, u moćnoj zajednici, sve članice budu na dobitku. Dobar primjer učinkovitosti zajedničkog europskog nastupa je i pad cijene plina na razinu nižu nego prije godinu dana i početka ruske agresije na Ukrajinu. Dotle se strategija usamljenog kukavičjeg jajeta nekima itekako obija o glavu, među ostalim i u vidu neobuzdane inflacije, kako pokazuje i gornji graf.

Tko se to ne osjeća doma u Hrvatskoj koja se vratila kući?

Zamalo 31 godinu nakon što ju je Europa formalno priznala, Hrvatska je, ušavši u Schengen i eurozonu, napokon doživjela i potpuno priznanje. Opisala je krug skrasivši se u jezgri najmoćnijih europskih država, što je nesumnjivo događaj prvorazrednog povijesnog značaja. Taj je strateški cilj zacrtan pojavom Franje Tuđmana i HDZ-a na političkoj pozornici, zadobivši nepodijeljenu potporu Hrvata. I otada više nema mjesta pitanju treba li ući u euroatlantske integracije ili ne, nego se konstruktivna rasprava može voditi tek u okvirima kako to učiniti i kako članstvo najbolje iskoristiti na dobrobit Hrvatske. Nasuprot tome, dokono, kvaziintelektualno, tobože kritičko vaganje prednosti i slabosti prianjanja Hrvatske uz maticu Zapada zapravo se u biti svodi na puko rovarenje kontra hrvatskih strateških ciljeva prvoga reda. Takvo je djelovanje karakteristično za pojedince, koji su se što na ime zasluga iz prošlosti, što pod firmom slobode misli i govora, isprva nastojali skutriti i uhljebiti pri HDZ-u, da bi potom, ostavši kratkih rukava, faustovski nalazeći trajni nemir pod skutima trenutnog stanara Pantovčaka, stali sijati paniku i histeriju praveći od buhe slona.

Stoga nema mjesta čuđenju gorljivosti kojom velebno postignuće hrvatske vanjske politike nastoje potamniti mračnjaci upravo takva profila. Poslovično narogušeni na svaki hrvatski uspjeh, mogu podnijeti sve samo ne uspješnu, pobjedničku Hrvatsku. U tome su, zanimljivo, akteri, koji Hrvatsku vide jedino u balkanskim integracijama, suglasni s malodušnim naivčinama, čiji je ideal Lijepa Naša povučena u sebe samu, sumnjičava prema svijetu, napose onom njegovom dijelu kojemu je stoljećima pripadala. Prvi sad gorčinu poraza liječe likujući što je kuna otišla u ropotarnicu povijesti, trljajući tako ranu na srcu potonjima, koji novac doživljavaju ponad svega kao emotivnu kategoriju. I jedne i druge duboko žalosti tek to što je Hrvatska ušla u prvu europsku ligu.

No, ne stoje oni zajedno na krivoj strani povijesti samo glede zbivanja u Hrvatskoj, nego i onih u Ukrajini, pod budnom paskom glasnogovornika im i zaštitnika s Pantovčaka. Taj, pak, lojalnost prema savezu kojemu Hrvatska svojom voljom pripada naziva ropstvom i svrstavanjem u čopor. Zanimljivo, i Aleksandar Vučić se od primjedbe da je na nedavnom susretu u Davosu posjednut u magareću klupu, branio tumačenjem kako ne želi biti „deo tog čopora“, ne skrivajući zazor spram društva kojemu doista ni po čemu ne pripada. Kao što „tom čoporu“ iz istih razloga ne pripada ni kolega mu s Pantovčaka, koji u izljevima rusofilije zna otići toliko daleko da ga se i vlastiti sljedbenici makar i himbeno srame. Odjednom ih on ne zanima, otprilike kao što njega ne zanima što je ruski ministar vanjskih poslova Lavrov htio reći na sva ga usta hvaleći. No, zato, kad u Saboru treba glasovati po njegovim notama, jurcaju tko će prvi odbiti dati ruku Ukrajini. Pa ni sad ne vide ništa čudno u tome što ga, dok tobože citira ukrajinskog ministra obrane, hvali ruski ministar vanjskih poslova. A ni u tome što na tragu one – tko će kome, nego trojanskom konju trojansko magare – pohodi Mađarsku, kako bi ju ohrabrio da izdrži dok ju demokrati stravično teroriziraju.

Karijesu, u stopu praćenom upaljenim desnima, čitav uljuđeni svijet ne valja. Eto, jedino oni valjaju, baš oni koji vide hrvatski interes suprotstavljenim savezničkom – bilo američkom, bilo europskom, bilo ukrajinskom…

Iz Europe čestitke, od medija cinizam

Kad netko iz tog jata, vođen ovim ili onim razlozima, otkaže poslušnost velikom vođi i stane na pravu stranu povijesti, biva predmetom najtežih pogrda, katkad, napose kad su zastupnice posrijedi, i najnižih seksualnih aluzija, pa im zjenice u tren oka postanu k’o gruzijske lubenice. Iluzorno je očekivati da bi takvo što moglo pobuditi reakciju na takvo što inače iznimno osjetljivih ženskih udruga. Povremeno se, međutim, nikako ne mogu othrvati snu, ne prvi put kad se glavonja jajčeka veličine zrna graška s pozicije moći verbalno iživljava nad ženom iznadprosječno privlačne vanjštine. Posve razumljivo, jer žene su žene, ali naši su naši… Na istom tragu i mediji duboko hiberniraju, evo sad već sva 4 godišnja doba ignorirajući otvorene proruske ispade dotičnog glavonje, uvjereni kako je, zato što predlaže da se rat u Ukrajini zaustavi uskratom naoružanja jednoj strani, Ukrajini, ustvari neutralan. Jednako hladno prenesu da je Plenković s gnušanjem rekao kako je njihov miljenik nešto kazao, stvarajući dojam kako to čini samo kako bi mu napakostio, i tek mrvu zainteresiranije, da je Lavrov potom to isto, doduše s oduševljenjem, ponovio… A možda siročići ne čuju dobro?

Nije im valjda rečeno dovoljno razgovjetno, hoće to kod karijesa biti slučaj, pa tako ni pored živog tonskog zapisa nikako da sami dokuče je li njihov libling to doista kazao. Ili to njegov najveći suparnik i tovariš samo izmišljaju? Kao što oni, kreatori alternativnih istina, izmišljaju da Hrvatska tone, premda je daleko najjača u novijoj povijesti. I dok u izrazito turbulentnim vremenima Lijepa Naša ispisuje svijetle stranice svoje povjesnice, bez imalo srama u središte stavljaju pitanje tko je kriv za ako već ne izmišljene, onda na n-tu potenciju preuveličane, usputne poteškoće. Sve ne bi li povijesni uspjeh toliko zasjenili i obezvrijedili da se nitko više ni ne usudi zapitati – A tko je za to zaslužan?