Kazimir Mikašek - Kazo

OD BLEIBURGA DO SCHENGENA!

ŽIVJELA HRVATSKA!

Bio je to dan za pamćenje na ulasku u Novu godinu! Ozarena lica, pokoja skrivena suza radosnica u oku i srca puna ponosa, ponosa što smo Hrvati. Imamo Hrvatsku u Schengenu i eurozoni! Imamo prijatelje u dvije najsnažnije lokomotive Europske unije čiji predstavnici su biranim riječima poštovanja govorili o Hrvatskoj, o Hrvaticama i Hrvatima kao integralnom dijelu jedne velike europske obitelji kojoj smo uvijek povijesno, politički i kulturološki pripadali. Imamo prijatelje u svim državama Europske unije i strateško partnerstvo sa SAD-om. Hrvatska se definitivno vratila svom domu, svoji smo na svom, a grandioznost tog pothvata može se do kraja razumijevati i shvatiti samo ako smo svjesni gdje smo bili jučer, gdje smo danas i gdje možemo biti sutra na krilima vlastite hrvatske pameti, marljivosti i izvrsnosti.

Nek’ nam živi vječno naša Hrvatska, naša majka, naša Vila premila, za koju su kroz povijest pali najbolji muževi i žene među nama. Hrvatskoj nikada ništa nije poklonjeno, ništa nam nije palo u krilo kao dar s neba, Hrvatska je stvorena u moru ljubavi i krvi na križnim putevima koji uvijek sudbonosno po Božjoj pravdi završavaju uskrsnućem i ostvarenjem države kao vjekovnog sna svih domoljuba. Narod koji sanja državu, slobodu, neovisnost i konačno blagostanje, dosanjati će svoje snove! Onaj koji ljubi zemlju doživjet će ljubav, onaj koji sanja bogatstvo bit će već danas bogat, a oni koji dižu mač na našu domovinu od mača će i poginuti.

Bleiburg, ta sudbonosna Huda jama, u kojoj je nestalo stotine tisuća zaljubljenika u državu, povijesno je ugaoni kamen težnje hrvatskog naroda biti svoj na svojoj grudi, a povijest će pokazati da je smrt Bleiburga, zapravo klica života, koja se danas rascvjetala u svom punom sjaju. Svaka rasprava o tegobnoj povijesti kao nametnutom teretu savjesti nacije, počinje i završava idejom državnosti i silnom čežnjom hrvatskog naroda za svojom domovinom i to nepisano nebesko pravo nitko nikome ne smije i ne može oduzeti. O tome su govorili dva velikana hrvatske povijesti, predsjednik Franjo Tuđman i Sveti Alojzije Stepinac.

Ideja hrvatske državnosti samo privremeno je završila u tisućama hudih jama na bespućima križnih puteva, a živi domoljubi bačeni su u lance u najvećem povijesnom jugoslavenskom kazamatu pod diktatorskom čizmom maršala Tita i Beogradske politike. Križni putevi i pogrom hrvatskog naroda trajao je od Bleiburga do Golgote Vukovara, gdje je uskrsnuće Hrvatske još jednom pobijedilo smrt. Na tom povijesnom putu bez milosti, tisuće branitelja i domoljuba dalo je svoj život na oltar domovine, a živima je dosuđeno više od stotinu tisuća godina robije u jugoslavenskim Golim otocima- logorima za ispiranje mozga i brisanja nacionalne svijesti. Danas, u ovim svečanim trenutcima, ne postoje zahvalnice, ordenje niti riječi, kojima bi se mogli zahvaliti stotinama tisuća hrabrih ljudi koji su dali sve za Hrvatsku, a Hrvatsku ni za što! Upisani su u povijesti neba! U vječnosti!

Umjesto ispranih mozgova u jugoslavenskoj tamnici naroda rascvjetao se nacionalni zanos „Hrvatskog proljeće“ ’71., kao dokaz da ideja hrvatstva i državnosti nije umrla i nikada neće umrijeti. Ono o čemu su sanjali proljećari zatočeni u jugoslavenskim kazamatima, danas imamo pred vlastitim očima kao dokaz da se isplati sanjati. Imamo svoju valutu drugu po snazi na svijetu, imamo svoje devize s Jadrana, imamo svoju lisnicu u vlastitom džepu i konačno imamo hrvatsku pušku na hrvatskom ramenu! Imamo Hrvatsku! Imamo europsku i svjetsku Hrvatsku, onakvu kakvu je sanjao predsjednik Tuđman u svibnju 1990. Tko se tada usudio sanjati, kada su se zahuktavali tenkovi s istoka urešeni cvijećem prije polaska u krvavi pohod na hrvatske snove?

Vukovar! To je ta Golgota na kojoj je uskrsnula međunarodno priznata Hrvatska. Čini se sudbonosno, kao da je bila je potrebna epska obrana i smrt Vukovara, Dubrovnika, Škabrnje, sela, zaselaka i hrvatskih domova sravnjenih sa zemljom, da bi se iz te smrti i patnje tisuća branitelja rodila Hrvatska. Isti je to mukotrpan put Hrvatske od Bleiburga do Schengena, od Vukovara do međunarodnog priznanja, od međunarodnog priznanja do ulaska u Schengen i eurozonu i sve postaje na tom putu imaju podjednaku povijesnu snagu. Taj put je u smislu prolaznosti vremena samo treptaj oka u povijesti čovječanstva i konačno možemo samosvjesno klicati toj pobjedničkoj epopeji i mentalitetu vlastite ponosne nacije.

Stvorene su sve pretpostavke za snažan iskorak prema još boljoj, stabilnijoj i sigurnijoj Hrvatskoj čvrsto usidrenoj u međunarodnoj obitelji, s mišlju da nikada neće biti toliko dobro da ne bi moglo biti i bolje. Jer „ljudsko srce nikad zadovoljno nije“! Kada osvijetlimo i osvijestimo mukotrpan put Hrvatske prema slobodi, demokraciji i samostalnosti, s istim osjećajem kršćanske solidarnosti treba promatrati napaćeni narod Ukrajine, jer naš križni put je i njihov, njihov rat za univerzalnu slobodu i demokraciju je i naš rat. Hrvatski put od Bleiburga do Schengena isti je put ukrajinskog naroda od Holodomora do konačne slobode u zagrljaju međunarodne demokratske obitelji. Onima koji se ne vesele hrvatskim uspjesima i koji su zaboravili patnje hrvatskog naroda na križnim putevima u hodu prema slobodi, današnja slika Ukrajine može otvoriti oči. Oni koji to ne žele vidjeti i time svjesno ruše međunarodni ugled Hrvatske, poraženi su do nogu 01.01.2023.!